U današnjem članku vam pišemo na temu kako se društvo često postavlja prema onima koji dolaze iz manjeg društvenog sloja, bez obzira na njihove stvarne zasluge. Ovo je priča o tihoj nepravdi, o predrasudama koje se kriju iza bijelih mantila i lažne pristojnosti, ali i o istini koja, prije ili kasnije, uvijek ispliva na površinu.
- Hodnici Gradske poliklinike tog dana bili su zagušljivi i puni nervoze. Miris dezinfekcije miješao se s umorom ljudi koji su satima čekali red, držeći knjižice u rukama kao posljednju nadu. Pogledi su se stalno vraćali prema ordinaciji broj četiri, gdje je radio doktor Bojan – mlad, ambiciozan, stručan, ali poznat po tome što je pacijente dijelio na one “vrijedne” i one koje je jedva primjećivao.
Bojan je imao nastup čovjeka koji vjeruje da mu obrazovanje daje pravo da sudi drugima. Govorio je kratko, bez topline, često pogledom više nego riječima stavljajući do znanja ko je “iznad”, a ko “ispod”. Njegova neljubaznost bila je zamaskirana profesionalnošću, ali pacijenti su je itekako osjećali.
U jednom uglu čekaonice sjedio je deka Milovan. Star, pogrbljen, sa štapom naslonjenim na koljeno. Došao je iz sela, putujući više od pedeset kilometara, jer su ga danima mučili bolovi u grudima. Nosio je iznošene cipele, stari sako i mirisao na duhan i stoku. Nije se žalio, nije pitao, samo je čekao, uvjeren da će red jednom doći i do njega.
Satima je sjedio dok su drugi ulazili prije njega. Sestra je prozivala mlađe, glasnije, samouvjerenije. Milovan je šutio. Naučen je cijeli život da trpi, da se ne gura i da ne pravi probleme. Kada je konačno pozvan, ustao je polako i ušao u ordinaciju.
- Doktor Bojan ga je odmjerio od glave do pete. Prije nego što je starac išta rekao, doktor je otvorio prozor i s grimasom nezadovoljstva prokomentarisao njegov miris. Nije pitao za bol, nije pitao za simptome – pitao je za sapun. Riječi su bile grube, ponižavajuće, izgovorene bez imalo stida. Milovan je pokušao da objasni da je ustao u zoru, nahranio stoku i odmah krenuo na put, ali Bojan nije slušao.
Bez pregleda, bez trunke ljudskosti, doktor je naredio starcu da izađe. Milovan je spustio glavu i poslušao. Nije se branio. Nije se raspravljao. U tom trenutku bio je samo još jedan “nevažan” pacijent.
Gotovo istovremeno, u ordinaciju je ušao lokalni biznismen, poznat po skupim automobilima i jakim vezama. Bojanovo ponašanje se promijenilo u sekundi. Osmijeh, ljubaznost, pažnja. Potpis koji je trebalo ovjeriti postao je važniji od starčevih bolova. Milovan je postao nevidljiv.
- Izašavši iz zgrade, sjeo je na klupu ispred poliklinike. Bol u grudima nije jenjavao, ali više ga je boljelo nešto drugo – osjećaj da vrijedi manje samo zato što dolazi sa sela. Sjedio je tiho, ne znajući da ga sudbina upravo posmatra.
Doktor Bojan je ubrzo izašao na pauzu, smijući se i listajući telefon. U tom trenutku ispred zgrade se zaustavio luksuzni crni automobil. Iz njega je izašao gospodin Savić, vlasnik privatne klinike i jedan od najutjecajnijih ljudi u gradu. Umjesto da se javi Bojanu, Savić je potrčao prema klupi.
“Tata! Šta radiš ovdje na hladnoći?” povikao je. Milovan je podigao pogled, iznenađen. Tiho mu je ispričao da je došao na pregled, ali da je izbačen jer “miriše na štalu”. U tom trenutku, istina je udarila jače od bilo koje optužbe.
- Savić se okrenuo prema Bojanu, bijesan i smiren u isto vrijeme. Pred osobljem je jasno rekao da takav doktor nema pravo da radi s ljudima. Milovan je bio njegov otac – čovjek koji je cijeli život radio, stvarao i šutio. Bojan je ostao bez riječi, suočen sa vlastitim ponašanjem.
Dok je Savić ogrtao kaput oko ramena svog oca i vodio ga prema automobilu, svima je postalo jasno ono što se često zaboravlja: znanje i titule ne čine čovjeka velikim, već poštovanje prema drugima
