Od teškog siromaštva do milionera! OVAKO JE NEKAD IZGLEDALA KUĆA DUŠKA TOŠIĆA U RODNOM SELU: A evo kako izgleda danas

Malo je onih koji znaju da put Duška Tošića do vrha evropskog fudbala nije započeo na uređenim terenima i u sigurnosti porodičnog doma. Njegova priča počinje daleko od reflektora, u skromnim uslovima koji su od njega tražili snagu, strpljenje i rano sazrijevanje. Upravo ti prvi koraci, obilježeni odricanjem, oblikovali su čovjeka i sportistu kakvog danas poznaje javnost.

• Duško je odrastao u Orlovatu, selu nadomak Zrenjanina, u porodici koja se borila sa ozbiljnim materijalnim teškoćama. Njegovo djetinjstvo nije bilo ispunjeno bezbrižnom igrom i sigurnošću. Naprotiv, svakodnevica je često donosila brige koje nisu bile primjerene njegovim godinama. U želji da mu obezbijedi bolju budućnost, otac Milorad donio je tešku, ali presudnu odluku — da sina pošalje u dom za srednjoškolce. Ta odluka nije bila odricanje od djeteta, već pokušaj da mu se pruži šansa.

Tri godine provedene u „Domu za srednjoškolce Angeline Kojić Gine“ ostavile su dubok trag na Duškov život. U tom periodu dobio je ono što mu je tada najviše nedostajalo — redovne obroke, stabilan raspored i mogućnost da se školuje i trenira. Iako je bio daleko od porodice, naučio je disciplini i odgovornosti, vrijednostima koje će kasnije postati temelj njegove karijere. Dom mu nije bio kazna, već stepenica ka nečemu većem.

• Njegov fudbalski put započeo je tiho, bez velikih očekivanja. Treninzi su bili svakodnevni, često iscrpljujući, a slobodno vrijeme gotovo da nije postojalo. Dok su drugi odmarali, Duško je ostajao na školskom terenu, ponavljajući iste pokrete iznova i iznova. Ta upornost nije bila slučajna — bila je rezultat svijesti da nema rezervni plan. Fudbal nije bio samo sport, već izlaz.

Vremenom su rezultati počeli da dolaze. Klubovi su prepoznavali njegovu posvećenost, a sa svakim novim angažmanom nosio je sa sobom skromnost koju nikada nije izgubio. Iako je kasnije živio u velikim gradovima i igrao na najvećim stadionima, nikada nije zaboravio odakle je krenuo. Uspjeh ga nije promijenio — samo je potvrdio ono što je oduvijek bio.

• Povratak u Orlovat za njega je uvijek imao posebno značenje. Umjesto raskošnih vila, odlučio je da za porodicu izgradi jednostavnu i toplu kuću, mjesto mira i sjećanja. Nakon tragične smrti oca 2018. godine, taj dom postao je utočište njegove majke Nikolette. Vijest o gubitku zatekla ga je u Kini, ali bez razmišljanja je prekinuo sve obaveze i vratio se u Srbiju. Porodica je za njega uvijek bila iznad svega.

Tokom godina, mnogi su svjedočili njegovoj ljudskosti i zahvalnosti prema onima koji su mu pomogli na početku. Posebno mjesto u toj priči ima Nadica Zeljković, žena koja mu je, kako je kasnije ispričano, pružala podršku kada mu je bila najpotrebnija. Te male, ali presudne geste dobrote, ostale su duboko urezane u njegovom sjećanju.

Iako je karijeru gradio van granica Srbije, Duško je uvijek nosio dres reprezentacije s posebnim ponosom. Čak i kada je zbog klupskih pritisaka bio spriječen da nastupi na Olimpijskim igrama 2008. godine, nije krio razočaranje, ali ni ogorčenost. Nastavio je dalje, tiho, bez velikih riječi. Njegov patriotizam nije se mjerio izjavama, već djelima.

• Danas se njegova priča često navodi kao primjer da porijeklo ne određuje krajnji ishod. Prema navodima sportskih rubrika domaćih medija, upravo godine provedene u domu dale su mu mentalnu snagu koja ga je izdvajala od drugih fudbalera njegove generacije.

O njegovom odrastanju i skromnosti više puta su govorili i ljudi iz lokalne zajednice u Zrenjaninu, ističući da nikada nije prekidao vezu sa mjestom iz kojeg je potekao, niti zaboravio ljude koji su mu pomogli kada je bio dječak bez sigurnosti.

Kako su ranije pisali i domaći sportski portali, Duško Tošić nije postao samo uspješan fudbaler, već i čovjek koji je teške početke pretvorio u snagu. Njegova životna priča danas služi kao podsjetnik da se istrajnost, zahvalnost i rad često rađaju upravo tamo gdje su uslovi najteži.