U današnjem članku pišemo o neizmjernoj ljubavi između bake Fati i njezine unuke Amile, koja nam pokazuje koliko su ponekad žrtve i odricanja koje činimo za ljude koje volimo važnije od bilo kojeg materijalnog dobra.
- Fata je bila žena starog kova, jednostavna i skromna, ali njeno srce bilo je veliko kao cijeli svijet, naročito kad je bila riječ o Amili, koju je odgajala od malih nogu nakon što su joj roditelji stradali. Zajedno su živjele u maloj kući na Vratniku, a njihov život bio je skroman, ali pun ljubavi i topline. Međutim, kako je Amila odrastala, počela je osjećati stid zbog siromaštva i željela se uklopiti u svijet bogatih, modernih i uspješnih ljudi.
Amila je pohađala elitnu gimnaziju, gdje je bila okružena djecom bogataša. Počela je sve više prezirati svoju staru kuću i skromni način života koji joj je nudi Fata. Stidjela se svoje nane, njene odjeće i mirisa koji je uvijek dolazio iz njihove kuće. Matura je bila veliki trenutak u životu, ali Amila nije imala haljinu u kojoj bi mogla ponosno stati pred svoje prijatelje. Potpuno očajna, vrištala je zbog toga, dok je Fata, tihu i bolnu, gledala svoju unuku i razmišljala o tome što je spremna učiniti za njezinu sreću.
- Fata je znala da nije mogla obradovati Amilu na isti način kao druge roditelje, ali je znala da mora učiniti sve da bi bila sretna. Tako je donijela tešku odluku. Prodala je svoje zlatne minđuše, jedinu dragocjenost koju je imala, koju joj je poklonio njen rahmetli muž. U zamjenu, Fata je kupila Amili haljinu koju je ona željela, haljinu koju je gledala u izlogu i sanjala o njoj. Nažalost, kada je Amila vidjela tu haljinu, nije osjetila zahvalnost. Niti je primijetila bolnu žrtvu koju je njezina nana podnijela kako bi joj ispunila želju. Amila je odbila da nana ide s njom na maturu, govoreći kako je njena odjeća bila starinska, a ona bi se sramila da je svi vide u društvu svoje bake.
Fata je ostala sama u hodniku, spremna za maturalnu zabavu koju nije mogla prisustvovati. Nije plakala, samo je sjedila i osjećala duboku tugu. Na maturalnoj zabavi, gdje je Amila blistala u svojoj predivnoj haljini, počela je osjećati prazninu. Svi su je hvalili, ali njeno srce bilo je prazno. Gledala je oko sebe, vidjela druge roditelje kako snimaju svoje kćeri, i osjetila je tugu jer nije bilo Fatinog prisustva.
Iako je Amila uživala u pažnji, brzo je shvatila koliko joj nedostaje ono što je stvarno važno. Napustila je zabavu i požurila kući, tražeći oprost. Kad je stigla kući, našla je Fatu na podu, u nesvijesti. Ispod njene ruke bila je prazna drvena kutijica u kojoj je bila jedna jedina dragocjenost koju je Fata imala: zlatne minđuše koje je prodala za haljinu. Taj trenutak bio je prekretnica za Amilu, jer je shvatila koliko je Fata bila spremna žrtvovati kako bi ona bila sretna.
- Fata je preživjela udar, ali ostala je slaba. Amila je, s tugom u srcu, sjedila pored nje u bolnici, još uvijek noseći haljinu koju je kupila za maturalnu. Oprosti je nanu za sve, govoreći joj da je pogriješila, da je voljela nanu i da je ona njeno pravo zlato. Fata je, iako oslabljena, s osmijehom pogledala Amilu i šapnula joj: “Ti si moje zlato.” Iako su bile različite generacije, različiti svjetovi, njihov odnos je bio iznad svih površnih razlika.
