Život gospođe Varge dugo je djelovao kao savršeno režirana predstava u kojoj se svaki detalj uklapao u sliku luksuza i sigurnosti koju je brižljivo gradila.
- Vila smještena na brežuljku iznad grada odisala je raskošom, njene donatorske večere bile su događaji o kojima je, kako “Blic” ističe u jednoj analizi savremenih humanitarnih trendova, govorila čitava lokalna elita, a njena finansijska stabilnost činila se neiscrpnom. Ipak, iza debelih zidova i blještavih lustera krila se tišina koja je odjekivala u jednoj jedinoj prostoriji – dječijoj sobi na kraju hodnika, nikad upotrebljenoj, uvijek savršeno uređenoj, ali bolno praznoj. Muž joj je preminuo prije pet godina, a želja za djetetom nikada se nije ostvarila. Ta praznina, koja ju je godinama pratila, počela je da je steže jače nego ijedan društveni pritisak, jače nego ijedna samoća u njenoj ogromnoj kući.
U kasnim četrdesetim donijela je odluku kojoj se dugo opirala – odluku da usvoji dijete. Ali nije to bilo odluka ispunjena nježnošću, barem ne na početku. Bila je to odluka vođena potrebom da zaokruži životnu sliku koja je spolja djelovala nedostižno skladno. Željela je mirno dijete, tiho prisustvo, nešto što će popuniti prostor ali ne i poremetiti ravnotežu koju je izgradila. Upravo zato je, dok je obilazila sirotište i posmatrala djecu koja su se smijala i trčala po prostoriji, u jednom uglu primijetila sitnu djevojčicu koja je nepomično sjedila i gledala u zid. Na njenom licu nije bilo dječije znatiželje, ni straha, ni tuge – samo neka praznina koja ju je činila gotovo nevidljivom. Upravnica sirotišta ju je upozorila da je riječ o teškom slučaju, da djevojčica ne govori, ne igra se i gotovo da ni s kim ne stupa u kontakt. Ali ono što bi druge uplašilo, gospođi Vargi je zvučalo prikladno. “Nju ću,” rekla je odlučno.
Tako je Lea, sedmogodišnja djevojčica krhkih ruku i mutnih očiju, prešla iz hladne ustanove u blještavu vilu. Ali umjesto toplog dočeka, suočila se s rigidnom, hladnom ženom koja ju je gledala ne kao dijete, već kao predmet koji treba očistiti, urediti i uklopiti. Nije osjećala sažaljenje dok je posmatrala prljavu odjeću koja je mirisala na ustajali skrob, niti bol dok je vidjela strah koji se uvukao u maleno lice. Osjećala je samo iritaciju, kao da pred sobom ima zadatak koji joj je nametnut mimo volje. Kada se Lea nije pomjerila na oštro naređenje da ode do kupatila, gospođa Varga ju je grubo povela, skidajući joj prljavu majicu odlučno, gotovo mehanički.
- Međutim, trenutak kada je majica pala na mermerni pod preokrenuo je sve. Na djevojčicinom ramenu, tik ispod vrata, nalazio se mladež u obliku savršenog malog polumjeseca. To nije bio običan znak. Bio je to simbol utisnut u pamćenje žene koja ga je vidjela samo jednom, ali ga nikada nije zaboravila. Vidjela ga je prije sedam godina – na ramenu tek rođene bebe koju je držala tri sata u naručju prije nego što je nestala bez traga. Taj mladež bio je jedini fizički dokaz njenog majčinstva, jedina uspomena na dan kada joj je život bio potpun prije nego što je postao pustoš.
Kako “Kurir” često navodi u svojim reportažama o majčinstvu i gubitku, postoje trenuci koji čovjeku izmaknu tlo pod nogama, trenuci koji preokrenu svu logiku i ostave ga bez daha. Upravo takav trenutak zadesio je gospođu Vargu. Koljena su joj popustila dok je posmatrala znak o kojem je godinama šaptala samo u snovima i molitvama. Suze koje nije pustila ni na sahrani svoga muža sada su joj preplavile lice dok je drhtavim prstima prelazila preko djevojčicinog ramena, kao da dodiruje prošlost koja joj je bila oteta.
U naletu panike i nade, istovremeno, zgrabila je telefon i zvala upravnicu sirotišta, zahtijevajući odgovore. Glas upravnice bio je nesiguran, ali priča koju je ispričala bila je jasna: djevojčicu je policija pronašla u podrumu napuštene farme tokom racije. Bila je uplašena, neuhranjena, bez identiteta. Ime “Lea” dobila je samo zato što je bio utorak. Niko nije znao ko je, odakle je, ni šta je sve preživjela.
A gospođa Varga znala je. Znala je više nego iko. Znala je da pred njom stoji djevojčica koja je sedam godina živjela u mraku dok je ona živjela u hladnom luksuzu. Dijete koje je oplakivala. Dijete koje je tražila. Dijete za koje su joj rekli da je vjerovatno završilo kao žrtva kriminalne mreže. I sada je ta ista djevojčica stajala pred njom – sitna, uplašena, ali živa.
- U trenutku potpunog sloma, privukla ju je u zagrljaj, prvi iskren zagrljaj koji je ikome poklonila godinama. Suze su se slivale niz njena ramena dok je šaputala ime koje nije izgovorila sedam godina. “Ena… to si ti… mama je ovdje…” A djevojčica, naviknuta na tišinu i strah, polako je podigla ruke i obavila ih oko vrata žene koju nije poznavala, ali čiji joj je zagrljaj govorio sve.
Kako “Nova” naglašava u svojim tekstovima o ljudskoj psihologiji i vezi između trauma i prepoznavanja bliskosti, postoje trenuci u kojima i dijete koje ne govori uspije osjetiti ono što je istinito. Ena je, prvi put nakon godina lutanja, pronašla toplinu. Gospođa Varga, prvi put nakon godina hladnoće, pronašla je smisao.
- Njihov susret nije bio usvajanje. Bio je povratak. Sudbina koja je razdvojila majku i dijete okrutnom silinom, spojila ih je na najneočekivaniji način – kroz slučajnost, grešku ili možda baš kroz put koji je morao biti pređen. Svijet u kojem je gospođa Varga tražila dekorativnu tišinu, donio joj je najglasniju istinu njenog života: nije usvojila stranca. Pronašla je svoju izgubljenu kćerku.
