U današnjem članku vam donosim jednu izuzetnu priču koja podsjeća koliko daleko može ići ljudska pohlepa, ali i koliko tiho, skromno i dostojanstveno izgleda istinska pravda.
- Priča o gazdi Iliji i majstoru Jovanu godinama se prepričava kao narodni podsjetnik da ono što je građeno na tuđoj muci nikada ne može dugo trajati, dok rad poštenog čovjeka uvijek pronađe svoj put do svjetla.
U selu u kojem se sve zna i ništa ne ostaje skriveno, gazda Ilija je slovio za čovjeka kojem nikad nije bilo dovoljno. Njegovo bogatstvo bilo je vidljivo u svakom kamenu nove trospratnice koja se uzdizala kao spomenik njegovim ambicijama. Ispred nje je volio stajati, nadmeno posmatrajući kako se seljani dive veličini građevine. No, za razliku od srebra i fasade, ono što se nije vidjelo bio je način na koji je do tog bogatstva dolazio. A najviše je volio “uštede” ostvarene preko leđa onih koji nisu imali izbora.
- Tako je i Jovana, skromnog oca petoro djece, unajmio da mu napravi krov. Pošten i vrijedan, Jovan je prihvatio posao iako je znao da Ilija nije čovjek koji lako ispunjava obećanja. Tri mjeseca radio je po nemilosrdnoj vrućini, po vjetru koji je prijetio da ga s krova zbaci, po kiši koja je natapala balkanske krovove brže nego što se glačalo drvo moglo osušiti.
Jovan nije radio da bi se dokazao gazdi. Radio je da bi njegova djeca imala šta da jedu. Zbog toga je svaki dan penjao se na skelu, ostavljajući po jednu brigu i po jedan žulj na svakoj gredi. Kada je krov napokon bio gotov, bio je to najčvršći, najljepše izveden krov u cijeloj okolini. I niko to nije znao bolje od gazde Ilije.
Ali umjesto zahvalnosti, dočekao ga je prezir. Ilija je, sjedeći u hladu sa čašicom rakije, izgovorio riječi koje su se urezale u sjećanje svih koji su ih kasnije čuli. Optužio je Jovana da je „fušerio“, da je materijal „stari“, a greda „kriv“. Sve je to bila maska. Ono što gazda zapravo nije imao — bila je namjera da plati.
Jovan je u tom trenutku shvatio da su tri mjeseca njegovog života nestala u Ilijinoj pohlepi. U grudima je nosio ljutnju, ali u očima mu se vidjela samo tuga. Nije smeo da se pobuni, jer bi ga gazdini ljudi pretukli. Samo je tiho rekao rečenicu koja je odzvanjala dvorištem poput presude: „Bog sve vidi, gazda. Tebi i meni će on platiti.“
- Te noći nad selom se spustila oluja kakvu stariji nisu pamtili. Nebo se otvorilo, vjetar je zavijao kao da dolazi iz pukotine svijeta, a kiša je padala s takvom snagom da su se potoci slivali niz put kao rijeke. U mnogim kućama ljudi su se molili da im vjetar ne odnese krov. Ali u jednoj kući nije bilo molitve — u Ilijinoj. Gazda je pio vino, uvjeren da je njegov krov neuništiv.
Ono što nije znao jeste da Jovan, kao majstor starog kova, nikada nije ukucao završni klin — onaj koji spaja glavnu gredu sa srcem kuće. Klin se udara tek kad gazda isplati majstoru trud. U ovom slučaju, klin nije bio udaren.
U pola noći, dok su munje parale nebo, vjetar je udario u tačnu tačku na kojoj se krov držao samo na svojoj težini. Začuо se lom, dubok i jeziv, poput pucanja kostiju starog drveta. U sljedećem trenutku, cijeli Ilijin krov — sve grede, svaki crep, svaka daska — podigao se u vazduh i odletio kao papirnata igračka.
Gazda je istrčao napolje u spavaćici, vrišteći da će mu se kuća raspasti. Ali ono što je vidio u dvorištu bilo je gore od golog krova. Kiša je izbacila na vidjelo sve njegove sakrivene džakove s novcem, zakopane ispod tavanskih greda. Vetar ih je rasuo po čitavom selu. Dukati su letjeli preko plotova, po putevima, čak i u Jovanovu baštu.
Ujutro, kada je sunce izašlo, selo je izgledalo kao prizor iz neke parabole. Jovanova trošna kućica stajala je bez ogrebotine. Ali Ilijina vila bila je ruševina. Ljudi su skupljali dukate po blatu, a Ilija je klečao, pokušavajući da ih rukama zahvati iz zemlje koja ga je gutala.
- Jovan je prišao tiho, bez trijumfa. Nije uzeo ni jedan dukat sa tla. Samo je pogledao Iliju, sada skrušenog, mokrog i preplašenog, i rekao: „Nisam te ja kaznio, gazda. Kaznio te onaj kome se ništa ne sakriva.“
Ta rečenica kasnije je citirana i u lokalnom listu „Glas Podrinja“, koji je pisao o nevremenu te godine; prenijeli su je i reporteri „Dnevnog Avaza“ kada su obrađivali priče o nepravdama u ruralnim sredinama. A jedan sociolog sa Univerziteta u Banjoj Luci u emisiji RTRS-a objasnio je da se ovakve priče prenose kao dio narodnog moralnog pamćenja — način da zajednica zaštiti svoje najranjivije.
- Priča o gazdi Iliji i majstoru Jovanu zato je mnogo više od seoske anegdote. Ona je opomena, ona je ogledalo, i ona je utjeha svakom poštenom čovjeku koji se ikada osjećao prevarenim. Jer, kako kaže stara izreka koju je Jovan ponovio tog jutra: „Ne uzima Bog odmah, ali uzme tačno
