U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljiv vic koji obavezno morate da pročitate nasmijat će vas do suza….
- Priča prati jednu baku koja, želeći da sazna u kakvom je stanju, odlučuje da pozove bolnicu. Međutim, ono što je očekivala kao kratak razgovor pretvorilo se u iskustvo koje je istovremeno komično, tužno i bolno istinito.
Baka je, kao i mnogi pacijenti u bolnicama, danima čekala informacije. Niko joj ništa nije govorio, doktori su bili zauzeti, sestre u žurbi, a ona je ležala pitajući se šta se zapravo dešava. Zato je, uz malo snalažljivosti, odlučila da sama sazna nešto o sebi. Podigla je telefon, okrenula broj bolnice i sasvim pristojno upitala: „Dobar dan, kako je Marija Matić?“ Nije navela ko je, nije objasnila razlog, samo je postavila jednostavno pitanje, kao da provjerava stanje nekog drugog pacijenta. Medicinska sestra s druge strane odmah je odgovorila rutinski, naviknuta na desetine takvih poziva: „Koja soba?“ Kada je baka rekla soba 109, sestra je zamolila da sačeka.
- Nakon nekoliko minuta tišine, tokom kojih je baka vjerovatno držala slušalicu kao da drži sopstvenu sudbinu, sestra se vratila sa informacijama koje su zvučale ohrabrujuće: Marija je dobro, stabilno je i biće puštena kući u petak. Uz to, sestra je, vjerujući da razgovara s članom porodice, upitala: „Vi ste joj kćerka?“ A tada je baka, sa dozom frustracije i humora koji samo život može napisati, odgovorila: „Ne, ja sam Marija Matić. Niko mi ništa ne govori danima!“ Taj trenutak, koliko god bio duhovit, nosio je snažnu poruku o tome kako se pacijenti često osjećaju nevidljivo.
Ova anegdota podsjeća na brojne priče koje se na domaćim portalima poput B92.net opisuju kao svakodnevni problemi običnih ljudi koji se bore da se snađu u zdravstvenim ustanovama. Tamo se često ističe da starije osobe, uprkos tome što su naviknute da strpljivo čekaju, ipak zaslužuju jasne, otvorene informacije. Upravo takve priče pokazuju koliko je sistem ponekad hladan i nespretan u komunikaciji, a ova baka je to doživjela na najneobičniji mogući način – morala je nazvati bolnicu da bi saznala kako je ona sama.
Za mnoge starije ljude, bolnički boravak znači osjećaj izgubljenosti. Nisu rijetki slučajevi u kojima zdravstveni radnici, zbog obaveza i pritiska, jednostavno zanemare da objasne pacijentu šta se dešava. Zato je ova baka, iako je situacija humoristično ispričana, zapravo željela samo jednu malu, ali važnu stvar – osjećaj da ima kontrolu. Ponekad je dovoljno samo nekoliko rečenica da osoba osjeti olakšanje, a ona ih nije dobila sve dok sama nije preduzela inicijativu. I upravo taj trenutak, kada se sama raspituje o sopstvenom stanju, postaje simbol nevidljive borbe starijih, koji traže glas u sistemu punom administracije.
- S druge strane, priča nosi i dozu topline. U njenoj rješenosti da sazna kako joj je, postoji nešto dirljivo – slika žene koja se, uprkos godinama, ne predaje osjećaju nemoći. U današnje vrijeme, kada se sve više naglašava važnost brige o mentalnom zdravlju, situacije poput ove djeluju kao podsjetnik da stariji nisu samo pacijenti, već ljudi s emocijama, strahovima i humorom koji im pomaže da prežive teškoće. Upravo na portalu GlasSrpske.com često se piše o tome kako je komunikacija s pacijentima ključna za njihovu sigurnost, naglašavajući koliko je važno da stariji ljudi dobiju pažnju i informaciju na vrijeme.
Kada se situacija sagleda iz šire perspektive, postaje jasno da ovo nije samo smiješna priča, već i slika zdravstvenog sistema koji često zaboravlja da se iza svakog imena u sobi nalazi čovjek koji želi da zna šta mu se dešava. Kada joj je rečeno da je „dobro i da ide kući u petak“, baka je konačno dobila informaciju koju je čekala – ironično, ali efikasno. I iako je apsurdno to što je morala nazvati bolnicu, taj trenutak joj je donio makar malo mira.
Zanimljivo je i to da je medicinska sestra vjerovatno tek nakon poziva shvatila koliko je važno dati informacije direktno pacijentu. U ovakvim situacijama, lekcija je jasna: pacijent ne smije biti posljednji koji sazna vijesti o sebi. Na portalu Nova.rs, u rubrici koja se bavi pričama iz života, često se pojavljuju slične anegdote koje imaju humorističan ton, ali zapravo ukazuju na ozbiljne propuste u komunikaciji. Tamo se naglašava da se ovakve situacije mogu lako izbjeći malo većom pažnjom osoblja.
- Ova bakina hrabrost i duhovita upornost podsjećaju nas da starije osobe, uprkos godinama, imaju izuzetnu snalažljivost i spremnost da se bore za svoje dostojanstvo. Upravo zato njen odgovor djeluje toliko snažno – jer u jednoj rečenici kaže sve ono što mnogi pacijenti osjećaju: da su viđeni, ali ne saslušani.
Na kraju, ova priča je dokaz da se u svakodnevnim trenucima često kriju najdublje poruke. Baka koja naziva bolnicu da pita kako je — iako je ona sama pacijent — ostavlja nas nasmijane, ali i natjera da se zamislimo. Svojim pitanjem, a još više svojim odgovorom, ona je pokazala da humor ponekad postaje najjače oružje protiv osjećaja zanemarenosti. A njena rečenica, izrečena sa savršenom dozom ironije, postala je mali podsjetnik svima: da je pravo na informaciju osnovno pravo svakog čovjeka, bez obzira na njegove godine.
