U varošici Obrež, nedaleko od Varvarina, živi čovjek koji je odlučio da se našali s prolaznošću života i to doslovno. Zoran Brkić, mještanin osebujne prirode, postao je lokalna atrakcija nakon što je unaprijed podigao vlastiti spomenik i zakupio čak deset grobnih parcela na seoskom groblju.
- Ono što bi mnogima djelovalo morbidno, on je pretvorio u svojevrsni performans – nazvao ga je „humorističkim spomenikom“, a na jednom od spomenika vodi i slikovitu dokumentaciju svog života.
Zoran, po obrazovanju inženjer organizacionih nauka, za sebe kaže da je „planer, filozof i glumac u pokušaju“. S osmijehom objašnjava da njegov projekat nije ni morbidan ni tužan – naprotiv, želi da ostavi trag o životu običnog čovjeka koji se ne plaši smrti, već joj se ironično smije u lice. „Ljudi se smeju i krste kad prođu pored ovih spomenika, ali meni to ništa ne smeta. To je moj način da se našalim sa sobom i životom,“ kaže on.
Na pločama koje je postavio, Brkić je ugravirao fotografije iz različitih perioda života – od školskih dana i učiteljice, do prijateljica i djevojaka koje su ostavile trag u njegovoj prošlosti. Pored svake slike dodao je duhovite natpise i opise, kao da pravi svoj lični muzej sjećanja. Mještani Obreža često zastanu ispred njegovog grobnog kompleksa, ne znajući da li da se nasmiju ili da se zamisle nad neobičnim pogledom na život i smrt.
- Jedan detalj posebno privlači pažnju: na njegovom spomeniku već je uklesan i datum smrti – 2057. godina. S obzirom na to da je rođen 1956, Zoran je sam sebi „predvidio“ dug i ispunjen život. Kaže da nije praznovjeran, nego realan optimista. „Zašao jesam u godine, ali osjećam se dobro i vjerujem da ću još dugo živjeti. Samo mi još fali da se oženim i dobijem djecu – volio bih mlađu ženu i nekoliko mališana,“ govori uz osmijeh, dok mu pogled otkriva da u toj želji ima i ozbiljnosti i tuge.
Njegov „humoristički spomenik“ izazvao je veliko interesovanje širom Srbije, a lokalni mediji, među njima i agencija RINA, koja je prva prenijela priču, navode da Brkić svojim neobičnim poduhvatom izaziva podijeljene reakcije: dok jedni vide ekscentričnost, drugi prepoznaju duboku poruku o prolaznosti i potrebi da se život živi s osmijehom. (Izvor: RINA, 2024.)
Kada govori o svojim „večitim kućama“, kako ih zove, Zoran ne krije ponos. Dvije je već podigao, a treću planira – za buduću suprugu koju još nije upoznao. U njegovim riječima ima i satire i topline: „Hoću da sve bude spremno, da ni ona ne mora brinuti kad jednog dana dođe vrijeme. Sve je stvar organizacije.“ Njegova filozofija je jednostavna: ako već znamo da je kraj neizbježan, zašto ga ne dočekati s dostojanstvom i humorom.
Stručnjaci za kulturu i društvene fenomene s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu ističu da ovakvi primjeri nisu samo ekscentrične epizode, već oblik socijalne i kulturne poruke. Profesor sociologije objašnjava da Brkićev čin „ironizuje tradicionalni odnos prema smrti i pokazuje da humor može biti sredstvo suočavanja sa strahom“. Prema njegovim riječima, takvi postupci su rijetki, ali dragocjeni jer „podsjećaju ljude da i ozbiljne teme mogu biti predstavljene na duhovit način, bez cinizma i patetike“. (Izvor: Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu, Odjel za sociologiju, 2024.)
- Iako neki mještani smatraju da je njegov potez previše neobičan, većina ga doživljava s poštovanjem. Kažu da Zoran nikada nije bio običan čovjek – uvijek nasmijan, spreman na šalu, a istovremeno duboko svjestan prolaznosti. U lokalnoj kafani često znaju reći: „Ako neko zna da se nasmije životu i smrti u isto vrijeme – to je Zoran.“ Njegov pristup je postao inspiracija mnogima da se suoče s vlastitim strahovima na jednostavniji, ljudskiji način.
Sociolozi i psiholozi naglašavaju da slične pojave imaju i širi društveni značaj. Prema istraživanju Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, fenomen samoironije u kulturi Balkana često se javlja kao način preživljavanja teških životnih okolnosti. „Smijeh nad vlastitom sudbinom je izraz unutrašnje snage i otpora,“ navodi se u analizi Instituta. (Izvor: IFDT Beograd, Studija o društvenom humoru, 2024.)
Zoran danas živi mirno, svakog dana posjećuje svoje „parcele“ i ponekad doda novu sliku, tekst ili cvijet. Za njega je groblje postalo mesto života, a ne smrti. Ljudi koji ga znaju kažu da u njegovom ponašanju nema traga ludosti – samo svjesne odluke da svoj život prikaže onako kako ga osjeća. „Dok drugi čekaju da neko drugi ispriča njihovu priču, ja sam odlučio da je ispričam sam,“ kaže.
- Na kraju, njegova neobična životna filozofija ostavlja jasnu poruku: smrt nije kraj, već podsjetnik da život treba živjeti punim plućima. U vremenu kada mnogi bježe od pomisli na kraj, Zoran Brkić se osmjehuje i poručuje svima da se „ne boje ni kraja, ni početka“.
Jer, kako on sam duhovito kaže: „Sve dok mogu da se nasmijem na svom spomeniku – znači da sam još živ.“
