U današnjem članku vam pišemo na temu svetih mučenika Evlampija i Evlampije, koji su ostali upamćeni kao simboli istrajnosti i snage vjere. Njihova priča dolazi iz ranog hrišćanstva i nosi poruku o odanosti, hrabrosti i nepokolebljivosti pred najtežim iskušenjima.
- Sveti Evlampije poticao je iz ugledne porodice u Nikomidiji, na prijelazu iz trećeg u četvrti vijek, u vremenu kada je carevo naređenje o progonu hrišćana unosilo strah i nesigurnost u živote mnogih vjernika. Dok su se njegovi sugrađani povlačili u pustinje i pećine, skrivajući se od progona, on je pokazao izuzetnu smjelost. Njegov postupak da javno pocijepa carevu naredbu o ubijanju hrišćana bio je čin nepokolebljive vjere, ali i trenutak koji je obilježio njegovu sudbinu.
Odveden pred sudiju, suočio se s pokušajima da ga nagovore da se odrekne hrišćanstva. Nudili su mu sigurnost i bolji život zbog njegovog visokog porijekla, ali nije pristao da se pokori. Umjesto toga, podnio je mučenja kakva bi malo ko mogao izdržati – batine, rane od gvozdenih sprava i polaganje na užareni metal. Prema hrišćanskom predanju, i pored tolikih muka, ostao je živ, što se smatralo čudom vjere.
Kako bilježi Magazin Novosti, kada je Evlampije doveden u paganski hram i stao pred kip boga Marsa, dogodilo se nešto što je uzdrmalo prisutne. On se pomolio i snagom svoje vjere srušio kip, razbivši ga u bezbroj komada. Ovaj čin izazvao je bijes sudije, koji je nastavio s još žešćim mučenjima. Uprkos svemu, Evlampije je pokazivao duhovnu snagu koja je ohrabrivala i druge vjernike da ostanu postojani.
Vest o njegovom stradanju ubrzo je stigla i do njegove sestre Evlampije. Bez imalo dvoumljenja, došla je u grad i javno zatražila da i ona bude podvrgnuta mukama zajedno s bratom. Njena odluka da podijeli bratovu sudbinu bila je snažan primjer porodične odanosti i ljubavi, koji je zadivio sve koji su svjedočili događaju. Sudija je, iznenađen takvom hrabrošću, naredio da i ona prođe kroz mučenja.
- Obješena za kosu i udarana, zatim bacana u kipuću vodu i usijanu peć, Evlampija je sve preživjela, baš kao i njen brat. Predanje kaže da se voda sama ohladila, a vatra ugasila, što je narod shvatio kao znak Božje milosti. Kada više nije znao kako da ih slomi, sudija je naredio pogubljenje. Evlampije, iako oslijepljen, dostojanstveno je položio glavu na panj, dok je njegova sestra izdahnula neposredno prije pogubljenja.
Njihova žrtva ostala je urezana u sjećanju vjernika. U devetom vijeku Sveti Teofan Načertani sastavio je Kanon u njihovu čast, a narod je vjerovao da njihove mošti donose iscjeljenja. Okupljanja oko njihovih svetih ostataka postala su mjesto nade i molitve, a njihova priča širila se daleko izvan granica Nikomidije.
- Kako navodi Srpska pravoslavna crkva, praznik Svetih mučenika Evlampija i Evlampije obilježava se 10. oktobra po starom, odnosno 23. oktobra po novom kalendaru. Na ovaj dan vjernici se okupljaju u hramovima, pale svijeće i izgovaraju molitvu za zdravlje i blagostanje. Posebno mjesto zauzima Tropar, kojim se podsjeća na njihovu hrabrost i moli za zaštitu duša. Ovaj praznik je, osim liturgijskog značaja, postao i simbol duhovne snage i odanosti vjeri.
U našim krajevima, njihovo sjećanje ima snažnu ulogu i u narodnoj tradiciji. U mnogim domaćinstvima na taj dan se izgovara molitva, a običaji nalažu skromnost i poštovanje prema mučenicima. Radio-televizija Srbije (RTS) podsjeća da je u ruralnim sredinama praznik povezan s vjerovanjem da molitva izrečena na ovaj dan donosi zdravlje i mir u dom. Spoj crkvenog učenja i narodnog vjerovanja stvorio je običaje koji i danas njeguju uspomenu na ove mučenike.
Dodatno, Beogradska patrijaršija redovno naglašava značaj njihove žrtve. Njihova priča, osim što svjedoči o vjeri, govori i o zajedništvu, hrabrosti i ljubavi koja prevazilazi lične granice. Time njihovo sjećanje postaje dio kolektivne svijesti naroda, prenošeno sa koljena na koljeno, kao opomena da postojanost i odanost uvijek donose smisao, čak i u trenucima najveće tame.
- Priča o Evlampiju i Evlampiji tako nije samo hagiografsko predanje, već i podsjetnik na univerzalne vrijednosti. Njihovo stradanje ostalo je zabilježeno kao svjedočanstvo da ljubav, vjera i spremnost na žrtvu mogu prevazići bol i strah. Iako se sve odigralo prije više od šesnaest vijekova, sjećanje na njih i danas inspiriše vjernike širom svijeta. Liturgije, priče i molitve koje se prenose u crkvama i domovima i dalje žive, podsjećajući da snaga vjere nikada ne prestaje.
