U današnjem članku vam pišemo na temu Srđevdana, praznika koji se 20. oktobra obilježava u čast Svetih mučenika Sergija i Vakha. Ovaj dan u crkvenom kalendaru označen je posebnim znacima i nosi važnu poruku vjere, istrajnosti i poštovanja tradicije.
- Prema predanju, Sergije i Vakho bili su rimski dostojanstvenici na dvoru cara Maksimijana, poznatog savladara cara Dioklecijana. Iako su imali položaje i ugled, odbili su da se odreknu hrišćanstva i da se poklone rimskim božanstvima. Upravo zbog te vjernosti Hristu bili su poniženi, mučeni i na kraju pogubljeni u Siriji. Vakho je preminuo od batina, dok je Sergije bio mučen i pogubljen u gradu Rosafu, koji je kasnije nazvan „Sergiopolis“. Njihova hrabrost ubrzo je nadrasla granice tog vremena, pa je njihov kult postao snažno hodočasničko uporište čitavog Istoka.
U narodu se ovaj praznik posebno poštovao i na našim prostorima. U srednjovjekovnoj Zeti, Srđevdan je bio jedna od značajnijih slava, a crkva posvećena ovim svetiteljima na Bojani bila je mjesto sahrane vladara dinastije Vojislavljević. Nakon obnove krajem 13. vijeka, crkvu su obnovili kraljica Jelena Anžujska i njeni sinovi, a mogla je da primi i do tri hiljade vjernika. Istoričari naglašavaju da je riječ o jedinstvenom mjestu okupljanja koje je svjedočilo o jačini kulta ovih mučenika. O tome je pisao i Istorijski institut Crne Gore, naglašavajući da se upravo u toj crkvi održavao kontinuitet vjere i dinastičke tradicije.
Posebno zanimljivo jeste predanje da su zajedno sa moštima Svetog Save u Mileševu prenesene i mošti Svetih Sergija i Vakha. Freske iz Mileševe svjedoče da je njihov kult bio duboko prisutan u srpskim krajevima. Glasnik Srpske pravoslavne crkve u svojim izdanjima opisuje kako su freske iz tog perioda dokaz duboke povezanosti naroda sa ovim mučenicima, ali i pokazatelj da je njihova priča bila izvor duhovne snage i utjehe.
- Srđevdan je u crkvenom kalendaru obeležen crnim, masnim slovima, što znači da se tog dana ne bi trebalo obavljati kućne poslove. Vjerovalo se da svaki težak rad, bilo na polju ili u domu, može donijeti nesreću. Narod je bio posebno pažljiv da se na ovaj praznik ne oru njive niti izvode volovi na polje, jer se smatralo da zemlja na taj dan treba da odmara. Ovakva vjerovanja prenosila su se s koljena na koljeno, a mnogi i danas čuvaju te običaje, svjesni njihove simbolične snage.
U pravoslavnoj tradiciji, Srđevdan pripada tzv. „mrsnim slavama“. Za taj dan se priprema svečana trpeza sa mrsnom hranom, osim ako praznik pada u srijedu ili petak, kada važe postna pravila. Posebno je naglašeno da svaka kuća koja slavi Srđevdan treba da ima ikonu Svetih Sergija i Vakha, kao znak poštovanja i duhovne zaštite. O ovome redovno izvještava i Radio Svetigora, podsjećajući vjernike da poštovanje svetaca kroz slavske običaje nije samo dio tradicije, već i način da se izrazi lična i porodična vjera.
- Njihova čudesna priča prepoznata je i u širem hrišćanskom svijetu. Car Justinijan im je podigao crkvu u Carigradu, a njihov kult se potom širio ka zapadu. Na prostoru između Drača i Dubrovnika postojalo je više od petnaest crkava posvećenih ovim svetiteljima, što svjedoči koliko su bili značajni i rasprostranjeni. Time se pokazuje da Srđevdan nije samo praznik lokalnog karaktera, već datum koji je imao šire hodočasničko i duhovno značenje.
Srđevdan je, dakle, spoj istorijskih činjenica, legendi i običaja. On je podsjetnik na istrajnost i odanost, ali i praznik okupljanja porodice, molitve i zajedništva. Priča o Sergiju i Vakhu ostaje simbol borbe za vjeru i duhovnu snagu, a sam praznik svjedoči o tome kako tradicija i danas ima moć da inspiriše i povezuje ljude.
