Priča o Duletu Saviću često se prelama između dva svijeta: fudbalske legende koja je osvajala tribine i karizmatičnog čovjeka čiji je privatni život izazivao jednak interes.
- U jeku slave i sjaja, prije nego što je „stao na ludi kamen“ s novinarkom i voditeljkom Marinom Rajević Savić, u njegovom životu postojalo je poglavlje koje i danas budi radoznalost – veza sa Miljom Vujanović, ženom koju su zvali najljepšom Srpkinjom svoje generacije i „fatalnom damom“ urbanih mitova.
U javnosti se o toj vezi govorilo s dozom legendi i šapata, ali ono što je ostalo kao jasan trag jeste način na koji je Savić opisivao Milju: izuzetno pametna, obrazovana, neobična, žena čija je pojava pripitomljavala prostor i ljude. Nije to bila romansa koja je potrajala, ali je u sjećanju ostala kao tačka u kojoj se spajaju ljepota, harizma i ona retka vrsta magnetizma koja ne prolazi s godinama. Njihovi putevi su se razišli, a život je Duleta odveo u dug i skladan brak s Marinom; ipak, priča s Miljom ostala je upečatljiva, gotovo filmska fusnota jedne velike karijere.
U fudbalskim svlačionicama tog vremena, anegdote su bile valuta. Treneri su znali da „udaraju“ po najboljima kako bi držali tenziju: kazneni treninzi u cik zore, hladno zalivanje crevom, sitne „vojničke“ discipline – sve to kao škola karaktera i način da se fokus vrati na teren. U tim pričama neizbježna su imena Branka Stankovića i Gojka Zeca, a Dule je često bio u epicentru tih „vaspitnih mjera“. Bilo je i pokušaja, kako se govorilo, da ga se „odvoji“ od ljubavnog zanosa, ali to nije umanjilo njegovu privrženost.
- Kako je prenio Mozzart Sport, Savić je jednom prilikom potvrdio da je u to doba bio u vezi s Miljom Vujanović, dok su treneri, svjesni da ljubav zna „zamutiti“ takmičarski fokus, posezali za metodama koje bi danas bile predmet polemika. Ta sjećanja, ispričana s odmakom, ne zvuče kao žal, već kao portret jednog vremena u kojem se autoritet nije dovodio u pitanje, a „dril“ je bio sredstvo da se od talentovanih stvore šampioni.
Ko je, zapravo, bila Milja Vujanović? Djevojka koja je ponijela titulu najljepše Srpkinje 1967., glumica koja je poslije Eve Ras pomjerala granice na filmu, novinarka, spisateljica, astrolog, hiromant, magistar političkih nauka – životopis koji prkosi ladicama. Njen izlazak na scenu kroz „Rane radove“ Želimira Žilnika, ovjenčane Zlatnim medvjedom u Berlinu, otvorio je put za sliku žene koja nije samo lijepa, nego i artikulirana, radoznala, hrabro znatiželjna. U jednom TV nastupu govorila je da „ljepota prelazi“, da se hvata uz „duhovno lijepe ljude“, i da se njeguje mislima jednako kao i tijelom – stav koji je zvučao kao mali manifest protiv površnosti.
Kako je podsjetio Kurir Stil, Savićev opis Milje kao „fatalne“ nije bio prazna figura. Ona je, osim filmske i medijske karijere, pisala tekstove za poznate pjevače, ostavljajući trag i u muzici. Njen krug bio je šarolik: od pjesnika do glumaca, od novinara do modnih stvaralaca. Pričalo se i o Arsenu Dediću, o kontaktima koji nisu gasnuli ni kada su svako krenuli svojim putem, i o epizodama koje su samo pojačavale auru misteriozne, magnetske žene koju je publika pamtila.
- Da nije voljela stagnaciju, pokazala je i naglim skretanjem u svijet astrologije: prvi Astro centar na Balkanu, diplome prestižnih škola, članstvo u američkim udruženjima. Njena radoznalost prelazila je granice žanrova – novinarstvo, film, književnost, ezoterija – sve je u njenom iskustvu bilo dio jednog istog putovanja traženja smisla. U tu sliku uklapa se i njezina sklonost da nasluti tokove, pa i vlastitu tragičnu sudbinu, kao da je pokušavala život čitati kao natalnu kartu u kojoj postoje upozorenja, ali ne i garancije.
Kako je zapisala Gloria u ispovijestima njene kćerke Maše, posljednje poglavlje Miljinog života bilo je teško i bolno. Veza s Obradom Zijakom pretvorila se u spiralu kontrole i nasilja, završenu pucnjem koji je doveo do teških povreda kičmene moždine i godina nepokretnosti. Tragedija nije bila samo krivično djelo, već i paraliza jednog snažnog bića koje je dotad trajalo na sceni, u redakcijama, u studijima. Potresna je i epizoda u kojoj je, uprkos svemu, tražila da on bude uz nju – gesta koja se može čitati kao pokušaj da zadrži minimum kontrole nad sopstvenom pričom ili kao tragična posljedica emocionalne zarobljenosti.
- U tom svjetlu, sjećanja prijatelja i savremenika dobijaju dodatnu težinu. Verica Rakočević, recimo, govorila je o tome kako joj se činilo nemogućim da jedna toliko jaka žena padne pod nečiji destruktivni uticaj. Ali upravo tu leži pouka: snaga nije štit od manipulacije, a javni sjaj ne garantuje privatnu sigurnost. Miljin život je upozorenje da harizma i uspjesi ne gase potrebu za oprezom, granicama i podrškom, posebno kada se ljubav pretvori u kontrolu.
Dule Savić, u tom mozaiku sjećanja, nije figura skandala, nego svjedok jednog vremena i jednog temperamenta. Njegovo kazivanje o Milji djelić je šire slike – portreta žene koja je, osim romanse s velikim fudbalerom, nosila iskustvo umjetnosti, medija, muzike i ezoterije, i koja je u ljudima izazivala mješavinu divljenja, znatiželje i poštovanja. Za njega, to poglavlje ostaje lijepo sjećanje, priznanje da je susreo osobu koja je, kako je umio da kaže, „fatalna“ onim rijetkim sjajem što se ne uklapa u kalupe.
- I kada se priče saberu, ostaje jedan melankoličan rezime: slava je krhka, a intimni izbori dalekometni. Milja Vujanović bila je više od epizode u tuđem životu; bila je protagonistkinja vlastite sage, sa svim usponima, raskrsnicama i porazima koji prate hrabre. Dule Savić, pak, ostaje junak travnjaka koji o prošlosti govori bez gorčine – kao čovjek koji razumije da neke susrete ne mjeri trajanje, već intenzitet, i da ponekad jedno „bilo je“ vrijedi koliko čitave godine. U tom finom prostoru između mita i stvarnosti, priča o njima dvoma i dalje živi – ne kao trač, nego kao sjećanje na susret dvoje snažnih ljudi u vremenu koje je voljelo velike priče.
