Donosimo Vam dirljivu priču o jednom običnom čovjeku čiji su postupci pokazali snagu ljubavi i samopožrtvovanja. U nastavku teksta više….
- Tomas Reynolds, koji je imao malo materijalnog bogatstva, uspio je stvoriti nevjerojatno bogatu obitelj, bez obzira na siromaštvo koje ga je okruživalo. Njegov nevjerojatan čin usvajanja devet djevojčica koje su bile odbačene od svojih obitelji, ispunio je njihove živote ljubavlju i sigurnošću. Ono što je uslijedilo nakon toga postalo je simbol nade za cijeli svijet.
U prosincu 1979. godine, Tomas je došao do vrata sirotišta u malom američkom gradiću. Bio je topli, tih i stidljiv muškarac, čije su ruke bile drhtave od nervoze. Kada ga je direktorica sirotišta upitala koga želi usvojiti, on je odgovorio: „Želim usvojiti onu djecu koja nikome nisu potrebna.“ U tom sirotištu bilo je devet djevojčica, svaka s različitom prošlošću, no sve su imale isti tužni pogled – pogled onih koji su već odavno izgubili vjeru u ljubav. Tomas im je s osmijehom prišao i rekao: „Ako želite mene, i ja želim vas.“
- Većina ljudi smatrala je da je njegova odluka pomalo luda. Bio je samac, bez žene, s starim, dotrajalim kamionetom, i skromnim poslom. No, unatoč svim tim preprekama, odlučio je preuzeti odgovornost za devetoro djece. On nije imao mnogo, ali ono što je imao, bilo je neizmjerno dragocjeno – svoju ljubav, pažnju i vrijeme. Njegova životna misija bila je pokazati tim djevojčicama da zaslužuju ljubav i sigurnost koju nikada nisu iskusile.
Na samom početku, život u njegovoj kući bio je haotičan. Najmlađa Lusi, koja je imala samo tri godine, plakala je danima, a najstarija, Meri, koja je imala trinaest, odbijala je razgovarati. No, Tomas nije odustajao. Sjedeći među njima, rekao im je: „Znam da nisam savršen. Ne znam kako da pletem kose i sigurno ću napraviti puno grešaka, ali obećavam da nikada neću otići.“ To je bio trenutak kada su djevojčice prvi put osjetile da nisu same.
Tomas je svakog dana vozio svoju djecu u školu starim kamionetom, a svakog je večera sjedio s njima za stolom, pričajući im priče koje je sam smišljao. U njegovim pričama, glavni su junaci bile upravo djevojčice – hrabre, snažne, voljene. Nije im postavljao pitanja o njihovoj prošloj boli, niti je zahtijevao da nešto dokažu. On ih je samo volio i davao im osjećaj sigurnosti koji im je bio potreban. Kada su ga pitali: „Zašto devetoro? Zašto toliko djece?“, on je odgovarao: „Zato što nijedno dijete ne zaslužuje da osjeća da nije dovoljno voljeno.“
Kako su godine prolazile, djevojčice su odrasle i svaka od njih postigla je velike stvari. Meri je postala učiteljica, Sara je postala liječnica, unatoč tome što je godinama bolovala od astme, dok je Klara postala uspješna na muzičkoj akademiji i naučila sestru svirati klavir. Tomas nije imao mnogo, ali imao je ljubavi dovoljno da obogati njihov svijet. Nikada nije tražio priznanje ni plaću, samo je nastavio biti najbolji otac kakav su imale.
- Međutim, godine nisu bile milosrdne. U svojoj 68. godini, Tomas je obolio. Liječnici su mu rekli da mu srce više ne kuca kako treba. Na to je odgovorio samo: „Moje srce je radilo prekovremeno 40 godina. Mislim da zaslužuje odmor.“ No, usprkos tome, ljubav koju je usadio u srca svojih kćeri nikada nije prestala rasti. U svibnju 2025. godine, devet žena koje je on odgojio, ponovno su se okupile ispred stare kuće. Kuća je bila renovirana i svjetlucala u bijeloj boji, ali na tremu je stajala stara stolica za ljuljanje, koja je ostala simbol svega što je Tomas uložio u njihov život.
Meri, sada učiteljica u sedamdesetim godinama, držala je staru fotografiju iz 1979. godine, na kojoj su sve bile nasmijane sa svojim očinskim uzorom. „Znaš li šta mi je rekao kada sam pokušala pobjeći?“ ispričala je. „Rekao mi je: ‘Vrati se kad budeš znala što znači dom. Ja ću te čekati.’“ Sara je dodala kroz suze: „A kada sam pala ispit, rekao mi je: ‘Neuspjeh ne briše trud, samo ga odgađa.’“
- Na kraju su sve bile zajedno, osnivačice fondacije „Tomasovo srce“, koja pomaže djeci iz sirotišta da dobiju priliku za bolji život. Na zidu njegove kuće, postavljena je ploča s natpisom: „Ovdje je čovjek koji je dokazao da obitelj nije stvar krvi, nego ljubavi.“ Lusi, koja je sada bila baka, stajala je ispred kuće, gledajući u nju sa suzama u očima. „Kad sam bila mala, mislila sam da je čudo što smo nas devetoro preživjeli pod istim krovom. Danas znam da je čudo to što nas je sve volio jednako.“
Sunce je polako zalazilo, a tišina kuće podsjećala je na sve one godine punih ljubavi, podrške i nade koje su oblikovale živote devet djevojčica koje su postale nevjerojatne žene, zahvaljujući jednom čovjeku koji je vjerovao u njih kada nitko drugi nije.
