Na užurbanim gradskim ulicama, gdje se ljudi rijetko zaustavljaju i gotovo nikada ne podižu pogled od svojih obaveza, sjedio je čovjek kojeg su svi jednostavno zvali “Stari”. Bio je neprimjetan, skriven pod izlizanim ćebetom, s licem koje je malo ko pogledao.
- Godinama je postao dio svakodnevne slike grada, ali zapravo – gotovo nevidljiv. Prolaznici su pored njega prolazili kao pored komada namještaja, bez da mu posvete i trenutak pažnje.Ali, jednog hladnog jutra, sve se promijenilo. Pred njega je stala žena čiji izgled nije odavao običnog prolaznika. Imala je stav, eleganciju i samopouzdanje koje su izazivale pažnju. Njen osmijeh i mirno prisustvo zaustavili su vrijeme. Dok je Stari očekivao sitan novčić, žena mu je rekla nešto što ga je zbunilo: „Došla sam da te povedem na ručak.“
Isprva se nasmijao, ali to nije bio osmijeh radosti, već gorčine. Ipak, ona nije odustajala. Pružila mu je ruku, u trenutku dok je i policajac, zabrinut zbog neobične scene, prišao da provjeri da li je sve u redu. Žena je smireno objasnila da samo želi da čovjek ruča s njom. I tako, zajedno su zakoračili u restoran, gdje ih je dočekala nova prepreka – menadžer koji je negodovao, uvjeren da ovakav gost „narušava ambijent“.
U tom trenutku, žena je skinula veo tajne i predstavila se. „Ja sam Helena, izvršna direktorica kompanije Tehnosys“, rekla je mirno. Menadžer je odmah promijenio ton, svjestan koga ima pred sobom. Ali ono što je uslijedilo bilo je daleko značajnije od imena i titule. Dok su sjedili za stolom, Helena se obratila čovjeku pitajući: „Sjećaš li me se?“ On nije znao, ali njen glas mu je bio poznat.
- Tada je ona ispričala priču koja je preokrenula cijeli trenutak. Dvadeset godina ranije, bila je gladna djevojčica bez hrabrosti da naruči obrok u restoranu. Bio je upravo on – konobar koji joj je tada prišao, donio tanjir iz kuhinje i platio ga od vlastitog bakšiša. Njegove riječi, „Danas je na mene. Samo nastavi dalje“, ostale su urezane u njenom srcu.
Sada je ona bila ta koja mu vraća dug. Izvadila je kovertu i dala mu adresu – mjesto gdje ga čeka topli dom, soba, tuš i hrana. „Zašto bi to učinila za mene?“ pitao je kroz suze. Njena ruka na njegovoj bila je odgovor: „Zato što si ti to već učinio za mene. Dobro se nikada ne zaboravlja.“
Ova priča podsjeća na univerzalnu istinu – dobro koje učinimo uvijek nađe put da se vrati, iako ponekad prođu godine ili decenije. Naizgled mala gesta može postati presudna za život drugog čovjeka.
Slične priče o nesebičnim djelima čuvaju i domaći mediji. Prema pisanju “Blica”, u Beogradu je zabilježen slučaj kada je bivši učenik javno zahvalio svom učitelju, koji mu je plaćao užinu tokom školskih dana, a kasnije ga zaposlio u svojoj firmi. Ta poveznica pokazuje koliko djela koja činimo iz srca ostavljaju trag, često i kada mislimo da su zaboravljena.
- I u Bosni i Hercegovini postoje primjeri koji potvrđuju ovu životnu logiku. “Avaz” je pisao o Sarajliji koji je godinama hranio beskućnika ispred pekare, a kada je njegov sin kasnije teško obolio, upravo taj isti čovjek je organizovao humanitarnu akciju i pomogao porodici. Takvi događaji dokazuju da lanac dobrote nikada ne prestaje, samo mijenja oblike.
Na sličan način, i u Hrvatskoj su ispričane priče koje govore o ovoj vezi između prošlih i sadašnjih dobrih djela. Portal “24sata” je donio svjedočanstvo žene kojoj je nepoznati vozač stao i pomogao kada joj se automobil pokvario na autoputu. Tek kasnije je saznala da je to bio čovjek kojem je ona nekada volontirajući u Crvenom krstu donijela obrok. Krug života vraća učinjeno, čak i kada na to zaboravimo.
Priča o Heleni i „Starom“ nije samo emotivna anegdota, već i lekcija o ljudskosti. U vremenu u kojem ljudi često žive zatvoreni u svoje probleme i trče za uspjehom, zaboravljamo da su sitne geste dobrote ono što oblikuje svijet oko nas. Čin koji tada izgleda mali – tanjir hrane, riječ ohrabrenja ili pružena ruka – može se vratiti kao svjetlost onda kada je najpotrebnije.
- Na kraju, ostaje jasna poruka: ne trebamo pomagati drugima da bismo odmah dobili nagradu, već zato što je to ispravno. A nagrada, kakva god bila, stići će kad-tad, baš onda kada je najmanje očekujemo.
