Lena Karter nikada nije birala svoj put. Nakon smrti roditelja, završila je u kući ujaka koji ju je posmatrao kao teret. Ujak joj je predodredio sve…
Njegove riječi su joj i dalje odzvanjale u ušima: „Bićeš žena Davida Milera. On ti može dati sigurnost, a ja više neću da brinem o tebi.“
- Na dan vjenčanja Lena je izgledala kao da nosi tuđu kožu. Nije se smijala, nije drhtala od uzbuđenja. Samo je stajala pored muškarca kojeg jedva poznaje, dok su ljudi oko njih nazdravljali i govorili o sreći. David je bio tih, povučen, s blagim pogledom, ali ni to nije moglo probiti zid koji je Lena podigla oko sebe.
Prvih mjeseci živjeli su kao stranci. On bi ustajao rano, odlazio na posao i vraćao se kasno uveče, a ona bi sjedila sama u malom dnevnom boravku. Ali bez obzira na umor, David je uvijek donosio vrećicu s namirnicama, popravljao ono što je bilo pokvareno i ostavljao kratke poruke: „Napravi čaj, pomaže kod nesanice.“ Ili: „Danas sam donio tvoje omiljene jabuke.“ Lena bi ih čitala i bacala, ne želeći da prizna da je uopšte diraju.
- Sve se promijenilo jedne noći kad se razboljela. Groznica ju je oborila, a tijelo je drhtalo. Dok je pokušavala da ustane, noge su joj zakazale i pala je na pod. U tom trenutku David je utrčao, podigao je kao pero i položio na krevet. Cijelu noć joj je mijenjao obloge, bdio nad njom, a ujutro je bez oklijevanja odveo ljekaru i dao posljednju ušteđevinu za lijekove.
„Zašto ovo radiš?“ pitala je iscrpljenim glasom.
„Jer si moja žena,“ odgovorio je tiho. „I neću da patiš.“
Te riječi su u njoj probudile nešto što je godinama bilo ugušeno – osjećaj da ipak vrijedi.
- Nekoliko sedmica kasnije, dok je sređivala ormar, pronašla je staru drvenu kutiju. Bila je zaključana, ali je bravica popustila pod blagim pritiskom. Lena je zastala – unutra nije bilo novca ni sitnica, već pisma, fotografije i medalje. Na jednoj fotografiji David je bio u uniformi, nasmijan i okružen vojnicima. U dnu kutije našla je zahvalnice i priznanja za hrabrost.
Bio je ratni heroj, a ona to nikada nije znala.
David je zatekao kako drži medalju. Njegov izraz lica bio je miran, ali pogled je nosio sjenku prošlosti. „Nisam ti pričao,“ rekao je, „jer nisam želio da me gledaš kroz to. Htio sam da znaš mene, a ne ono što sam preživio.“
„Ali zašto onda radiš najteže poslove? Zašto se skrivaš?“ upitala je.
„Zato što sam umoran od buke i oružja. Želim mir. Želim običan život… i želim tebe.“
Lena je prvi put zaplakala, ne od tuge, već od griže savjesti. Mjesecima ga je gledala kao nekoga ko joj je nametnut, a pred njom je stajao čovjek koji je imao snage spasiti mnoge – i koji je sada birao da bude uz nju.
Njihovi dani od tada nisu više bili isti. David je i dalje radio, ali sada su večeri provodili zajedno. Šetali su po kvartu, večerali za istim stolom i pričali o planovima. Lena je počela da ga gleda novim očima – ne kao muža kojeg nije željela, već kao partnera koji je polako osvajao njeno srce.
Jedne večeri, dok je sunce tonulo iza krošnji, Lena mu je šapnula: „Tada nisam imala izbora. Ali danas… biram te sama.“
David se nasmiješio i stisnuo joj ruku. „To je sve što sam ikada želio.“
Godinu dana kasnije otvorila je malu radionicu ručnih radova, a on je bio prvi koji joj je donio alat, pomažući da ispuni san. Njihov dom, nekada tih i hladan, pretvorio se u utočište ispunjeno smijehom, mirisom svježe pečenog hljeba i osjećajem sigurnosti.
Lena je shvatila da ljubav ne dolazi uvijek u obliku sna koji zamišljamo. Ponekad dođe tiho, u obliku čovjeka koji donosi jabuke, mijenja obloge i u tišini nosi težinu prošlosti – samo da bi tebe učinio sretnom.
