Priče o porodici često su ispunjene emocijama, teškim odlukama i pitanjima koja nemaju jednostavne odgovore. Kada se u sve uključi i usvajanje, naročito unutar porodice, dinamika postaje još složenija.
- Upravo ispovijest jedne mlade žene pokazuje koliko je granica između ljubavi, odgovornosti i krivnje tanka.Ona i njena mlađa sestra nikada nisu bile bliske. Odrasle su u domu bez topline, u kojem je razvod roditelja ostavio trag nesigurnosti i otuđenosti. Dok je starija sestra pokušavala graditi svoj život, mlađa je neprestano upadala u nevolje – čak tri puta završila je u zatvoru. Onda je jednog dana šokirala porodicu: bila je trudna, nije znala ko je otac, niti je marila da sazna. Iako nije željela abortirati, nije imala plan šta dalje.
U tom trenutku, starija sestra preuzela je inicijativu. Već zaručena i spremna za život u stabilnom domu, predložila je da ona i njen zaručnik usvoje bebu. Smatrala je da dijete treba da ostane u porodici i da je to najbolji način da dobije sigurnost i ljubav. Usvajanje je bilo otvorenog tipa, što je značilo da bi biološka majka mogla da viđa svoje dijete. Iako se tada naljutila i prekinula kontakt, na kraju je pristala. Tako je djevojčica odrasla u novom domu, okružena pažnjom i brigom.
- Četiri godine kasnije, situacija se promijenila. Mlađa sestra je stabilizovala svoj život, dok je starija bila u osmom mjesecu trudnoće. Tada se dogodila scena koja je pokazala koliko su emocije u ovakvim pričama složene. Biološka majka ušla je u sobu i počela pakovati stvari djevojčice, rekavši: „Sada ti moja ćerka više ne treba, jer ćeš imati svoju. Vodim je sa sobom i činim ti uslugu.“ Ta rečenica pogodila je srce usvojiteljke. Njen muž je burno reagovao i izbacio sestru iz kuće, a ona je otišla urlajući da joj je dijete ukradeno i da će se osvetiti.
Ova situacija otvara brojna pitanja. S jedne strane, biološka majka je dala dijete na usvajanje i pristala da bude samo povremeni posjetilac u njenom životu. S druge, krvna povezanost nikada nije nestala, a osjećaj da je „majka“ ostao je prisutan. Usvojiteljka je, iako svjesna da nije kriva, osjetila krivicu. Da li je ispravno što je pružila dom svojoj nećaki, ili je na neki način „oduzela“ sestri pravo da bude majka? To je dilema s kojom se mnogi u sličnoj situaciji suočavaju.
- Stručnjaci za porodične odnose često naglašavaju da ovakve situacije zahtijevaju jasne granice i mnogo komunikacije. Usvojeno dijete, posebno kada je riječ o otvorenom usvajanju, mora odrastati sa saznanjem o svom porijeklu, ali i sa osjećajem sigurnosti da ga novi roditelji neće napustiti. Psiholozi ističu da usvojitelji ne smiju dopustiti da osjećaj krivice oslabi njihov autoritet, jer dijete prije svega treba stabilnost, a ne zbunjenost oko toga ko donosi odluke o njegovom životu.
Na kraju, ova ispovijest pokazuje koliko ljubav i briga mogu biti praćeni osjećajem težine i krivnje. Starija sestra je, iz najbolje namjere, preuzela ulogu majke i podigla dijete kao svoje. Ali u pozadini i dalje postoji biološka majka, sa svim emocijama, nesigurnostima i pravom da se osjeća povezano.
- Možda u ovakvim situacijama ne postoji jedno „tačno“ rješenje. Postoji samo težak put kroz koji porodica mora zajedno proći – put u kojem su ključne strpljenje, iskrenost i granice. Jer, kako pokazuje ova priča, porodica nije samo krv, već i izbor – izbor da voliš, da štitiš i da ostaneš dosljedan, čak i kad se suočavaš s najtežim optužbama.
