U vremenu kada većina ljudi svakodnevno zavisi od tehnologije, brzog interneta, asfaltiranih puteva i neprestanog protoka informacija, gotovo je nezamislivo da postoje oni koji se svjesno drže dalje od svega toga.
- Ipak, duboko u planinama kineske provincije Guidžou, jedna zajednica prkosi svim standardima modernog svijeta. Više od stotinu ljudi već decenijama živi u pećini, daleko od onoga što savremeno društvo smatra „normalnim“.
Na nadmorskoj visini od čak 1.800 metara, skriveno iza strmih staza koje se mogu preći samo pješice, leži mjesto koje istovremeno izaziva divljenje i nevjericu. Put do sela traje više od sat vremena hoda, nema mostova ni automobila, a jedina buka koja dopire do ušiju stanovnika jeste ona prirode – šum vjetra i povremeni odjek životinja. Uprkos tome, ovdje se odvija život ispunjen zajedništvom i posvećenošću, dok se porodice i danas oslanjaju na ono što im planina velikodušno nudi.
Decenijama je u ovom pećinskom naselju postojala i škola. Zamislite prizor: prostor unutar stijene pretvoren u učionicu gdje je znalo učiti i do 186 učenika odjednom. Bez modernih nastavnih pomagala, ali sa snagom volje i željom za znanjem, nastavnici i djeca svakodnevno su se trudili dokazati da je obrazovanje moguće i u najskromnijim uvjetima. Znanje je bilo svjetlost u mraku pećine, a djeca koja su učila tu učila su ne samo slova i brojeve, već i otpornost i upornost koje će ih pratiti cijeli život.
- Kako piše China Daily, početkom 2000-ih kineske vlasti donijele su odluku da se pećina zatvori, a selo rasformira. Zvanično objašnjenje bilo je jednostavno, ali surovo: „U Kini ne žive pećinski ljudi.“ Ta izjava snažno je odjeknula u medijima i izazvala brojne rasprave. Dok su jedni smatrali da je ovakav način života znak zaostalosti, drugi su u ovim ljudima vidjeli primjer nevjerovatne otpornosti i prilagodljivosti.
Priča se proširila svijetom i privukla pažnju ne samo novinara, nego i istraživača i turista. Pećina, nekada tiho utočište, postala je simbol ljudske upornosti. Dio stanovnika je preseljen u dolinu, djeca su dobila mjesta u internatima, ali oko stotinu ljudi odbilo je napustiti svoj dom. Za njih, pećina nije samo sklonište – ona je simbol slobode i života u skladu s prirodom.
Prema pisanju BBC Newsa, kineske vlasti su čak pokušale modernizirati život ovih ljudi nudeći im infrastrukturu i smještaj u urbanim sredinama, no mnogi su se brzo vraćali. Razlog je jednostavan: dok grad nudi udobnost, planina daje mir, a to je vrijednost koju nije moguće kupiti. Stanovnici pećine naglašavaju da im nije potrebno mnogo da bi bili sretni – dovoljno je imati zajednicu, osnovne namirnice i slobodu da žive onako kako žele.
Zanimljivo je da se ova priča često koristi u raspravama o tome šta zapravo znači „civilizacija“. Da li je civilizovanost mjerljiva isključivo kroz tehnološki napredak, internet konekciju i betonske zgrade? Ili se možda ogleda i u bliskosti među ljudima, unutrašnjem miru i sposobnosti zajednice da opstane bez vanjske pomoći?
- Kako navodi The Guardian, antropolozi ističu da upravo ovakvi primjeri pokazuju koliko su ljudi prilagodljivi i sposobni da pronađu ravnotežu i u najtežim uvjetima. Dok većina savremenog svijeta jurca između posla i obaveza, stanovnici pećine i dalje žive u ritmu prirode, učeći nas da sreća ne mora dolaziti u obliku materijalnih stvari.
Danas, selo u pećini u Guidžou nije samo geografska posebnost, već i podsjetnik. Podsjetnik da je moguće preživjeti i bez svega što nam se nameće kao neophodno, i da je istinska vrijednost možda upravo u jednostavnosti. Bez obzira na to hoće li jednog dana svi stanovnici sići u dolinu i prihvatiti savremeniji način života, ono što su izgradili visoko u planinama ostaje trajno upisano u kolektivno sjećanje.
Njihova priča govori da ljudska snaga nije u tehnologiji, već u sposobnosti da se prilagodimo i pronađemo mir – bilo u centru grada ili u tišini pećine.
