Kada se udala, vjerovala je da počinje najljepše poglavlje svog života. Prva godina braka, za koju mnogi kažu da je najteža, njoj je bila upravo suprotno – ispunjena zajedničkim planovima, sitnim pobjedama i srećom što su sve gradili od nule. Ali kako je vrijeme prolazilo, ljubav i bliskost zamijenili su praznina i ravnodušnost.
Njen muž je postao opsjednut gejmingom, a svakodnevne obaveze pale su isključivo na njena leđa. Posao, kuhinja, računi, kućni poslovi – sve se sručilo na nju dok je on provodio sate pred ekranom. U početku je uvjeravala samu sebe da je to normalno, da tako brak funkcioniše. Ali praznina je rasla. Posebno bolno bilo je kada je prva godišnjica braka prošla bez ijednog znaka pažnje. On je dobio poklon, ali za nju nije bilo ni simboličnog gesta. Shvatila je da je nevidljiva u sopstvenom braku.
Naredni praznici potvrdili su njen osjećaj – Bajram je prošao bez riječi zahvalnosti, čak i kada ga je dočekala s kafom i baklavom. Ni 8. mart nije donio ništa – bez cvijeta, bez pažnje. Počela je da se guši u napadima panike, dok je svekrva stalno umanjivala njen trud. On je sve češće koristio uvredljive riječi, a brak je postajao kavez. U junu je spakovala svoje stvari. Za nju je brak značio poštovanje, razumijevanje i zajedništvo, a kada toga nije bilo, sve ostalo je gubilo smisao.
Kako navodi portal Klix.ba, sve više brakova u Bosni i Hercegovini završava razvodom upravo zbog nedostatka međusobne pažnje i komunikacije. Statistike pokazuju da finansije i nevjera nisu uvijek presudni razlozi – često je riječ o emocionalnoj zapostavljenosti koja dugoročno uništava odnos. Njen brak bio je upravo takav primjer: ljubav je bila tu, ali pažnje i poštovanja nije bilo.
Tek kada je otišla, njen muž je počeo da je traži. Kada mu je falila, sjećao se da postoji, a kada nije bila potrebna, ostajala je nevidljiva. Posljednje tri nedjelje braka spavala je sama, u krevetu natopljenom suzama i pitanjima: ostati ili otići? Na kraju je odluka pala – otišla je sa gorčinom i suzama koje nisu prestajale. U avgustu je predala papire za razvod. Tada je saznala i za drugu ženu. Na njegov rođendan zatekla ih je zajedno. On se pravdao da je to „samo drugarica“, ali istina je bila očigledna.
Plačući, molio ju je da mu se vrati. Ali nijedna njegova suza nije mogla izmjeriti godine u kojima je ona plakala zapostavljena i ponižavana. Emocije, shvatila je tada, imaju hijerarhiju – one koje nas hrane i one koje nas uništavaju.
Prema pisanju Blica, stručnjaci ističu da žene u Srbiji često ostaju u nezdravim brakovima upravo zbog osjećaja obaveze i pritiska okoline, iako im brak donosi bol umjesto podrške. Ona je skupila hrabrost da se suprotstavi tom pritisku i razvede se. Na ročištu je, bez imalo kolebanja, rekla da želi kraj. Tog dana postala je slobodna žena.
Ipak, on se nije lako pomirio s tim. Povremeno bi je zvao da „vrati stvari iz kuće“, a jednom je čak donio i dva poklona. Poslije toliko godina zaborava, odlučio je da se sjeti gesta pažnje tek kada je sve bilo gotovo. Ona, međutim, više nije osjećala ništa. Pokloni su stajali u hodniku, kao simbol praznine – čekali su đubretare, baš kao što je i ona izbacila iz svog života sve ono što je gušilo.
Slobodna Dalmacija nedavno je objavila da sve veći broj žena u Dalmaciji prepoznaje vrijednost emocionalne sigurnosti u braku više nego materijalne stvari. Stručnjaci naglašavaju da pokloni nemaju značaj ako iza njih ne stoji poštovanje i pažnja. Upravo je to ono što je ona shvatila – da ljubav nije u predmetima, već u zagrljaju, poljupcu, pitanju „Kako si?“.
Njena priča završila je oslobođenjem. Naučila je da ljubav ne smije da boli, da pažnja nije luksuz nego osnovna potreba. Njen bivši je zakasnio sa poklonima i izjavama, jer prava ljubav ne dolazi tek kada nešto izgubimo. Dolazi dok gradimo dom, dok slavimo sitnice, dok jedno drugo držimo u trenucima radosti i bola.
Poruka koju želi da ostavi svima jeste jednostavna: ne gasite one koje volite. Ne dozvolite da vaše žene postanu nevidljive. Jer jednom kada odu, nijedan poklon, nijedna suza i nijedna molba neće moći da vrati izgubljeno.
