Život jedne žene se promijenio iz temelja onog dana kada se njen suprug razbolio. Sve što je do tada bilo normalno ljubav, partnerstvo i zajednički planovi pretvorilo se u svakodnevnu borbu s bolešću.
- U početku, činilo se da je ona samo supruga koja brine, ali ubrzo su se njene uloge nagomilale: bila je njegovatelj, medicinska podrška, domaćica i zaštitnica. Jedino što je izgubila bila je ona najvažnija uloga – da bude voljena žena.
Bolest je postala centar njihovog života. Njene riječi nisu više bile šapti ljubavi, već stalni podsjetnici i opomene: „Jesil’ uzeo lijek?“, „Nemoj tako sjediti“, „Pojedi ono što sam spremila“. Isprva to nije primjećivala, ali vremenom je shvatila da sve više zvuči kao majka, a ne kao supruga. Njen muž, iako bolestan, i dalje je bio čovjek sa svojim mislima i osjećanjima, a njoj je bilo bolno kada je postala svjesna da ga tretira kao sina. Ta spoznaja ju je slomila iznutra.
- Kako je bolest napredovala, tako su i njene obaveze postajale sve teže. Najprije mu je pružala rame da se osloni, a potom ga je hranila, kupala, presvlačila, mijenjala pelene. Brinula je da mu ništa ne nedostaje, ali u toj brizi osjećala je da gubi partnera. Najteži trenuci bili su kada je u njegovim očima vidjela stid – stid čovjeka koji je nekada bio njen oslonac, a sada zavisi od nje za najosnovnije potrebe.
Prema podacima Udruženja oboljelih od multiple skleroze u BiH, upravo supružnici i članovi porodice najčešće preuzimaju ulogu njegovatelja, što nosi ogroman emocionalni i fizički teret. Oni upozoravaju da se briga o bolesnom partneru lako pretvori u potpunu promjenu identiteta osobe koja njeguje, jer balans između ljubavi i medicinske brige postaje gotovo nemoguć. Ova priča potvrđuje da bolest nikada ne pogađa samo onoga ko je obolio – ona mijenja cijelu porodicu.
U takvim danima, žena je pokušavala da sačuva dostojanstvo. Trudila se da svaki njegov pogled i svaka riječ budu praćeni poštovanjem, iako je često osjećala da se guši u samoći. Bolest je iscrtala nove granice njihovog odnosa, a život koji su nekada zajedno gradili nestajao je pred njenim očima. Ona više nije imala supruga u punom smislu te riječi – imala je bolesnika o kojem se morala brinuti.
Prekretnica je došla jednog običnog jutra. Suprug ju je zamolio da ga obrije i donese novine. Naizgled sitnica, ali u njegovom pogledu i osmijehu bilo je nešto drugačije – spokoj i smirenost. Dok je ona otišla do prodavnice po čokoladu, on je u tišini donio odluku. Kada se vratila, na novinama je našla poruku: „Hvala ti za sve. Nije trebalo toliko da se žrtvuješ za mene. Sada sa mirom popij kafu i zasladi se. Kada se ponovo sretnemo, ja ću tebe da čuvam i njegujem.“ To je bio kraj njihovog puta, ispisan u nekoliko jednostavnih rečenica.
- Ovakve sudbine nisu rijetke. Hrvatski Crveni križ u svojim izvještajima redovno naglašava koliko je emocionalno iscrpljujuće za članove porodice kada preuzmu ulogu njegovatelja. Psiholozi iz njihovih timova podsjećaju da ljudi često zanemare vlastito zdravlje dok se brinu o drugome, jer osjećaju da moraju biti jaki. Upravo zbog toga, apeluje se da i njegovatelji imaju podršku zajednice, jer i oni su „nevidljivi pacijenti“.
Ova priča, iako tužna, nosi i poruku ljubavi i odanosti. Žena koja je do posljednjeg trenutka bila uz svog supruga, nikada nije odustala, iako se često osjećala sama i iscrpljena. Njena žrtva bila je izraz ljubavi, ali i dokaz koliko su granice ljudske izdržljivosti pomjerljive. Njegova posljednja poruka, ispisana na papiru od novina, bila je priznanje i zahvalnost – skromni podsjetnik da je ljubav jača i od najtežih bolesti.
U zemljama regiona, poput Srbije, institucije poput Centra za socijalni rad Beograd često ističu važnost pružanja podrške porodicama koje se suočavaju s bolešću jednog člana. Njihovi izvještaji pokazuju da se teret brige najčešće svali na ženu u porodici, a rijetko se govori o njenim potrebama. Upravo ovakve životne priče trebale bi biti alarm društvu da njegovanje nije samo „porodična stvar“, već zajednička odgovornost.
- Na kraju, ostaje slika žene koja je izgubila partnera, ali ne i ljubav. Njena snaga da ga njeguje do posljednjeg daha i njegov čin da joj ostavi poruku zahvalnosti govore o dubini njihove veze. To nije bila samo priča o bolesti, već i o hrabrosti, predanosti i onom tankom koncu koji veže dvoje ljudi čak i kada sve drugo nestane.
