Bila je zima 1995. godine, noć koju on nikada nije mogao zaboraviti. Ne zbog hladnoće, iako je ona stiskala svaki njegov mišić i prodirala duboko u kosti, već zbog događaja koji će mu zauvijek promijeniti život.
- Stajao je na autobuskoj stanici, umoran od posla, iscrpljen i mokar od kiše, drhteći u čekanju vožnje prema kući. Svaki njegov korak tih dana bio je obilježen rutinom i iscrpljenošću, ali se nada vraćala u mislima čim bi pomislio na dom. Te noći, međutim, dom će poprimiti potpuno novo značenje.
Dok su ljudi prolazili ulicom s kišobranima, ne obraćajući pažnju ni na koga, pred njim se pojavila žena. Nije izgledala kao neko ko je tek prolazio – bila je iscrpljena, u starom kaputu koji je odavao znakove dugotrajne borbe. U naručju je držala dijete, blijedo i maleno, a u njenim očima nalazila se mješavina očaja i nade. Taj pogled bio je gotovo vapaj. U trenutku koji je izgledao nestvarno, žena je prišla i izgovorila riječi koje će mu se urezati u pamćenje: „Samo je uzmi i bježi.“
- On nije razumio zašto baš njega bira, ali prije nego što je uspio postaviti pravo pitanje, žena je nestala. Ostao je sam s djevojčicom u rukama i teškim koferom kraj nogu. Djevojčica nije plakala – naprotiv, djelovala je mirno, gotovo spokojno, kao da je sve što se događa bilo dio nekog plana koji nadilazi ljudsko razumijevanje.
Kofer, međutim, nije skrivao samo odjeću ili dječje stvari. Kada ga je otvorio zajedno sa svojim mužem Ljošom, otkrio je uredno složene novčanice, dokumente i papire. Bio je to trenutak kada se moralna dilema sručila na njih. Ljoša je bio u panici, govorio da treba odmah zvati policiju. No, odluka nije bila tako jednostavna – pred njima je bilo napušteno dijete, nevino i nezaštićeno. U tom trenutku javila se misao: „Napustiti vlastito dijete – nije li to veći zločin od bilo kakvog drugog?“
Takve odluke, posebno u društvima pogođenim ratom, tranzicijom i neimaštinom, nikada nisu jednostavne. Sociolozi sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu često ističu kako su devedesete godine bile obilježene gubitkom povjerenja u institucije i strahom od prijavljivanja bilo kakvih neobičnih događaja. U mnogim slučajevima, ljudi su preuzimali odluke koje bi u mirnijim vremenima povjerili državi. Upravo ta atmosfera objašnjava zašto se u njihovim rukama rodila ideja da možda oni trebaju postati roditelji djevojčici koja im je tog trenutka „pala u krilo“.
- Dijete je nastavilo spavati mirno, kao da osjeća da je pronašlo utočište. Njih dvoje su sjedili zbunjeni, svjesni da im se život mijenja iz temelja. Nisu znali kakva je prošlost djevojčice, nisu razumjeli okolnosti pod kojima je žena nestala, ali su osjetili da je njihova budućnost sada neraskidivo vezana uz nju. To nije bio izbor, to je bila sudbina.
U domaćim medijima, poput „Oslobođenja“, mnogo je puta pisano o situacijama kada su obični ljudi, suočeni s dramatičnim okolnostima, donosili odluke koje su nadilazile njihove mogućnosti. Posebno se ističu priče iz devedesetih kada su pojedinci, često anonimni, spašavali tuđu djecu, skrivali ih i pružali im dom. Takvi primjeri postali su simbol moralne hrabrosti u vremenu kada se činilo da je čovječnost potisnuta u drugi plan. Ova priča, iako intimna i osobna, nosi istu poruku – da je ljudskost ono što nas spašava i u najmračnijim trenucima.
- Njihova kuća postala je mjesto tišine i iščekivanja. S jedne strane, stajao je strah – strah od posljedica, od zakona, od mogućnosti da se neko pojavi i traži dijete nazad. S druge strane, postojala je neopisiva toplina, osjećaj da su pozvani na nešto veće od sebe. Oni su odlučili prihvatiti tu ulogu. Ta odluka nije donijela trenutno olakšanje, ali je otvorila vrata novom životu – životu u kojem više nisu živjeli samo za sebe.
Stručnjaci iz UNICEF-a BiH naglašavaju da odluke o usvajanju ili brizi nad napuštenom djecom nikada ne dolaze lagano i da zahtijevaju ogroman emotivni kapacitet. Ali upravo u kriznim vremenima, ističu oni, najčešće se bude unutarnje snage i empatija koja nadmašuje zakonske procedure. Ova priča podsjeća na to da, bez obzira na okolnosti, dijete koje spava u naručju može probuditi najnježniji i najhrabriji dio ljudskog bića.
- Njihov život više nikada nije bio isti. Ono što je započelo kao hladna, mračna zimska noć pretvorilo se u početak nove porodične priče. Iako su znali da će ih čekati mnogi izazovi, shvatili su da je vrijednost života upravo u tim nepredvidivim trenucima kada se mora birati između straha i hrabrosti, između zakona i srca. Oni su izabrali srce.
