Današnja priča nam govori o mladiću koji je 20 punih godina tražio svoju majku a ustavri ona je cijelo vrijeme radila s njim.U nastvku ostanite s nama i pročitajte ovu priču koja je jako tužna a ujedno ima sretan kraj.
- Dvadeset godina jedna potraga trajala je bez rezultata. Benjamin Hulleberg, nastavnik i volonter u bolnici, odrastao je znajući da je usvojen i da negdje u svijetu postoji žena po imenu Holly – njegova biološka majka. Od prvih dana djetinjstva osjećao je da mu u životu nedostaje komad slagalice, a roditelji koji su ga usvojili nisu nikada krili istinu. Naprotiv, podržavali su njegovu želju da pronađe ženu koja mu je podarila život.
Za Holly Shearer, koja je kao tinejdžerka ostala trudna, odluka da dijete preda na usvajanje bila je najteža u životu. Nije imala ni stabilnu podršku ni sredstva da se brine o novorođenčetu, ali je željela da mu pruži šansu za bolju budućnost. U prvim godinama nakon usvajanja dobijala je fotografije i vijesti o sinu, no nakon tri godine taj kontakt je potpuno prekinut. Godinama je živjela s tišinom i čežnjom, pitajući se kako izgleda dječak i da li je srećan.
- Iako je znala ime žene koja ga je usvojila, Holly se nije usudila da napravi korak. Pratila je objave na društvenim mrežama, potajno gledajući djeliće njegovog života, ali nije imala snage da mu se javi. Bojala se da će njen iznenadni povratak narušiti njegovu sreću. U međuvremenu, Benjamin je sam pokušavao da je pronađe – bez uspjeha. Potraga je trajala decenijama, dok sudbina nije odlučila da se umiješa na neočekivan način.
Jednog dana, dok je bio na poslu u bolnici, Benjamin je primio poruku na Facebooku. Pisala mu je upravo ona – njegova biološka majka. “Sjećam se tačno gdje sam bio. Kao da me pogodio grom iz vedra neba. Suze su mi same tekle”, ispričao je kasnije za emisiju „Dobro jutro, Amerika“. Holly je, nakon dugog premišljanja, pronašla hrabrost i odlučila da mu se javi.
Odgovor je stigao istog trenutka. Benjamin nije želio da čeka – odmah ju je pozvao da se nađu. Tada se otkrilo nešto nevjerovatno: majka i sin su se svih tih godina kretali istim hodnicima, a da toga nisu bili svjesni. Holly je radila kao asistentica u istoj bolnici u kojoj je Benjamin volontirao na odjeljenju za intenzivnu njegu novorođenčadi.
“Svako jutro sam prolazila kroz žensko krilo, pored odjeljenja gdje je on radio. Parkirali smo automobile u istoj garaži, možda čak i na istom spratu, i nikada nisam znala da smo toliko blizu”, rekla je Holly, ne krijući emocije.
- Na prvom susretu, Benjamin je poveo i svoje usvojitelje. Želio je da svi budu dio tog važnog trenutka. Zagrljaji, suze i riječi koje su dugo čekale da budu izgovorene obilježili su njihov razgovor. Od tada, njih dvoje nisu prestali da se viđaju. Benjamin je upoznao majčinu porodicu, polubraću i polusestre, a život mu je dobio novu dimenziju.
“Sada svako jutro prije posla pijem kafu sa svojom biološkom majkom. To je nešto nevjerovatno, kao san iz kojeg ne želim da se probudim”, govori Benjamin. Ono što ovu priču čini još snažnijom jeste činjenica da on ne pravi razliku između porodice koja ga je odgajila i majke koja mu je podarila život. “Volim ih sve jednako. Oni su mi sada svi porodica.”
Ova dirljiva priča svjedoči da putevi ljudi, ma koliko izgledali udaljeni, imaju čudnovatu moć da se ukrste onda kada za to dođe pravo vrijeme. Sudbina je Holly i Benjamina spajala svakog dana, dok su nesvjesno prolazili jedno pored drugog. A kada je konačno došao trenutak, nije bilo prepreka da se izgubljeno pronađe i da praznina u srcima oboje bude ispunjena.
- Njihova ispovijest danas inspiriše mnoge koji tragaju za svojim korijenima. Podsjeća da susreti koji izgledaju nemoguće mogu postati stvarnost, i da su ljubav i pripadnost jači od godina šutnje. Priča Benjamina i Holly pokazuje da porodica ne prestaje postojati ni onda kada je život razdvoji – ona samo čeka pravi trenutak da se ponovo sastavi.
