Na današnji dan, 6. septembra, rođena je Ljiljana Habjanović Đurović, jedna od najčitanijih srpskih književnica. Iako je njeno ime danas sinonim za romane posvećene istorijskim temama i duhovnosti, iza uspjeha stoji detinjstvo obeleženo tugom i borbom.
- Priča o njenom odrastanju pokazuje kako se bol može pretočiti u stvaralačku snagu.Već sa pet godina suočila se s prvom velikom ranom. Dok su živjele u Kruševcu, Ljiljana je jedne noći probudila majčin tihi plač. Tada je saznala da je otac napustio porodicu i otišao u Zagreb, prateći novi život u kojem za njih nije bilo mjesta. Majčina bol postala je Ljiljanina svakodnevica – žena koja je voljela do kraja, ali zauzvrat ostala sama. Kada su i same otišle u Zagreb, situacija se nije promijenila. Naprotiv, nekoliko godina kasnije otac je odlučio da majku i kćerku vrati u Kruševac, bez trunke kajanja. Nije se pojavio ni kada je, pet godina kasnije, Ljiljanina majka umrla u trideset petoj godini života.
U tim trenucima oslonac joj je postala baka Jelena. Ta žena, moralna i puna ljubavi, bila je stub Ljiljaninog odrastanja. Od nje je naučila da svaka žena mora imati svoju nezavisnost, „parče hleba“, kako bi mogla da živi dostojanstveno i ne trpi nepravdu. Baka joj je u isto vrijeme usađivala i uvjerenje da ništa vrijedno ne dolazi bez truda. Ta poruka kasnije je postala ne samo temelj njenog privatnog života, već i njenog stvaralaštva.
Otac se povremeno vraćao u Ljiljanin život. Posjetio ju je za šesnaesti rođendan i proveli su nekoliko dana zajedno. U tom kratkom susretu tinjala je nada da se odnos može popraviti. Ali već naredne godine otišao je u Australiju, a kada je ona postala punoljetna – prestao je da šalje izdržavanje. Živjela je s bakom, oslanjajući se na majčinu skromnu penziju i pomoć dobrih ljudi koji su joj omogućili stipendiju. Bez te podrške, kako je kasnije priznala, morala bi da prekine školovanje.
- Prošlo je više od četiri decenije prije nego što se sudbina ponovo poigrala. U jesen 2012. javila joj se polusestra iz očevog drugog braka i prenijela želju da se vide. Ljiljana je tada pomislila da njen otac, svjestan blizine kraja, želi oproštaj. Bila je spremna da mu ga pruži. Ali susret je donio novo razočaranje – on se ponašao kao da se ništa nije desilo, kao da pola vijeka udaljenosti nije postojalo. Za nju je ostao stranac. Dvije godine kasnije umro je u staračkom domu u Zagrebu, usamljen i bez porodice.
Nasuprot tome, Ljiljanina majka Radmila ostala je u njenom sjećanju kao simbol topline i podrške. Iako ju je život učinio setnom, nikada nije prestala da vjeruje u Ljiljanin talenat. Kupovala joj je knjige, među njima i zbirku bajki svih naroda svijeta, i ponosno čuvala njene prve objavljene pjesme. Umrla je mlada, ali je kćerki ostavila neizbrisiv trag – vjeru u moć pisane riječi.
Odrastajući uz bol i siromaštvo, Ljiljana je naučila lekcije koje su oblikovale njen kasniji život i djelo. Od majke je naučila da nikada ne treba voljeti čovjeka koji tu ljubav ne zaslužuje. Od bake je naslijedila snagu i praktičnu mudrost da žena mora sama graditi svoju sigurnost. A iz sopstvenog iskustva izvukla je spoznaju da se iz tuge može roditi stvaralačka snaga.
- U školskim danima bila je poznata kao „ona mala što stalno vuče knjige iz biblioteke“ ili „ona što lijepo piše“. Već tada je osvajala nagrade na literarnim takmičenjima i takmičenjima iz istorije. Iako su je mnogi smatrali sanjarkom, ona je uporno gradila put ka pisanju. Danas, kada je prva žena dobitnica Vidovdanske nagrade, Kruševčani je više ne pamte samo po teškom djetinjstvu, već kao svoju Ljiljanu – književnicu čije su knjige dio kolektivne kulture.
Na svoj 72. rođendan, Ljiljana Habjanović Đurović ostaje upamćena ne samo po romanima koji su obeležili srpsku književnost, već i po životnoj priči koja svjedoči o upornosti. Njena djela, protkana istorijskim motivima i dubokim duhovnim porukama, i dalje pronalaze put do čitalaca. A iza svake napisane rečenice stoji djevojčica iz Kruševca, koja je od majčine tuge i bakinog zagrljaja stvorila svijet u kojem riječ postaje utočište i snaga.
- Njena priča pokazuje da čovjek može biti obilježen gubicima, ali da upravo iz tih rana može izrasti hrabrost. Ljiljana Habjanović Đurović danas je dokaz da se iz teških početaka može roditi stvaralac čija riječ liječi, podseća i nadahnjuje generacije.
