Jesen 1999. u Kaskadnim planinama počela je bezbrižno: vikend pod zvijezdama, staza Igl Krik, otac i kći koji dijele istu strast prema divljini. Vilijam Mekalister, cijenjeni geolog, vodio je jedanaestogodišnju Emu na planinarenje kakvo su već znali napamet.
- Ni Sara, supruga i majka, ni oni sami nisu mogli naslutiti da će taj pozdrav na kućnom pragu biti posljednji u dugom nizu običnih odlazaka. Kad se satelitski telefon oglasio tišinom, počela je potraga koja će opsjedati državu godinama.
Kamp je zatečen netaknut: vreće za spavanje pažljivo razvučene, hrana pripremljena, fotoaparat spušten na pod šatora. Na posljednjim fotografijama Ema se saginje pored potoka, skuplja oblutke u 17:37, subota. Poslije toga – ništa. Nema znakova borbe, ni tragova divljih životinja. Rendžer Majk Piterson uočava otiske Vilijamovih i Emini stopa koji naglo nestaju dvjesto metara od kampa, kao da su isparili u hladnom planinskom zraku, a pored njih krupne otiske nepoznatih čizama. Detektiv Robert Simons otvoreno kaže: “Moguće je da ovo nije nesreća.” Kako dani postaju sedmice, a jesen prelazi u snijeg, helikopteri, psi tragači i volonteri prečešljavaju šumu. Nada jenjava, a tišina se učvršćuje.
Prva godišnjica donosi oznaku “nerešeno”. Teorije se gomilaju: otmica, stranac, pa čak i sumnja da je otac režirao nestanak – ideja koju porodica odlučno odbacuje. Olivija, Vilijamova sestra, odbija da pusti slučaj da potone u arhive, osniva fondaciju, skuplja informacije, gura institucije da ne odustanu. Devet godina kasnije, tehnologija pravi pukotinu u mraku: topografski dron, u rutinskom letu za potrebe oporavka šuma, snima anomaliju – kamufliranu strukturu osam kilometara od kampa.
- Te iste noći Olivija dobija izobličenu glasovnu poruku: potražite sjever Igl Krika, tamo gdje stijene oblikuju prirodnu strelicu. “Postoji svijet pod zemljom koji niko ne poznaje.” U zoru taktički tim sa Simonsom, Olivijom i njenom partnerkom Lisom Čen kreće ka koordinatama. Pod mahovinom pronalaze drvena vrata, gotovo nevidljiva, obilježena jednostavnim “W” – Vilijamov terenski znak. Ispod njih – mreža tunela i komora, improvizirani podzemni svijet građen da se ne otkrije.
Prva prostorija je skladište; zidovi prekriveni mapama, fotografijama i bilješkama koje opsesivno prate život Mekalisterovih. U drugoj – dva dječja kreveta, Emin dnevnik, improvizirana “laboratorija”: medicinski aparati, hemikalije, bilježnice o “ljudskoj adaptaciji”. U podu rešetkasta vrata vode u ćeliju; na zidu dani urezani ugljenom – sedam godina. U uglu plišani medvjed Gospodin Batons. Uzorci krvi potvrđuju nedavno prisustvo oca i kćeri. Ime koje iskače iz bilježnica: dr Elijas Voker, osramoćeni biotehnolog opčinjen idejom da “prepravlja” čovjeka za ekstremne uslove. Vilijam kao “model otpornosti”, Ema kao genetska “plastičnost”. Devet godina zatočeni.
Kada upadaju u tragove, Voker već bježi: sigurnosne kamere kompleksa upozorile su ga na uljeze. Kreće prema kolibi blizu kanadske granice, sa svojim “subjektima”. Ema, sada dvadesetogodišnjakinja, tijelom osnažena, umom istrenirana da preživi, nosi ožiljke i znanja koja nijedno dijete ne bi smjelo imati. U završnom susretu, suočena s novim krugom eksperimenata, uzima ukradeni skalpel i okončava Vokerov život. Otac i kćer izlaze iz šume i predaju se spasiocima.
- Posljedice su složene i bolne. Vilijam, iscrpljen i razoren dugogodišnjim tretmanima, biva hospitaliziran; Ema, fiziološki neobično izdržljiva, ali emocionalno krhka, prolazi medicinske i psihološke procjene. Psihijatri govore o ekstremnoj kompartmentalizaciji – sposobnosti da odvoji sjećanja i osjećaje kako bi izdržala. FBI preuzima istraživanje, zabrinut zbog obima i implikacija Vokerovih bilješki: proteini “antifriza”, modifikacije metabolizma, promjene ciklusa sna – nečovječna laboratorija u srcu američke divljine. Nauka je ovdje postala noćna mora.
U danima koji slijede, Vilijam uspijeva predati Oliviji ključeve za Vokerove šifrirane servere. Upozorava je: “Emi će trebati zaštita – i od onih koji bi je iskoristili i od nje same.” Ubrzo umire, ostavljajući sestru i kćer da pronalaze put kroz ruševine jedne porodice. Ema pokušava da se vrati stvarima koje nikada nije učila: traži od Olivije da je nauči kuvati, uzima romane u ruke, luta Sijetlom kao stranac u vlastitoj priči. Male navike postaju mostovi nazad ka ljudskosti.
Kako navodi RTS u prilozima o potragama i spašavanju, upotreba dronova posljednjih godina sve češće pravi presudan pomak u slučajevima na nepristupačnom terenu; tihi prelet iznad krošnji može vidjeti ono što ljudsko oko ne može. U ovoj priči, upravo je kamera s neba probila devetogodišnju tišinu i otvorila vrata podzemlja. (Izvor: RTS.rs)
Pretražujući Vokerovu mrežu saradnika, federalne službe otkrivaju drugu laboratoriju u Oregonu, kojom rukovodi dr Markus Rivs. Tamo su dvoje preživjelih, Majkl i Tarin, prošli slične “adaptacije”. Ema insistira da ih upozna. U troje sklapaju krhak savez: razmjenjuju nalaze, prate zdravlje, uče jedni druge kako da žive sa posljedicama. Oprezni su prema agencijama i privatnim interesima koji u njihovoj biologiji vide priliku. “Nećemo dopustiti da se ovo ponovi”, kaže Ema, definišući svoju budućnost ne prkosom, nego izborom.
- Kako piše Politika u tekstovima o društvenim posljedicama nestanaka, svaka istraga je i priča o porodicama koje uče da žive između nade i ishoda, između nade i dokaza. Uloga civilnih inicijativa, poput fondacija koje pokreću članovi porodica, često je odlučujuća za održavanje pritiska i kontinuiteta potrage. (Izvor: Politika.rs)
Vlasti u međuvremenu vagaju: koliko objaviti iz zaplijenjenih podataka? Sa jedne strane, potencijal naučnih uvida; s druge, etička i sigurnosna provalija. Danas u više navrata otvara pitanje granica biotehnologije i javnog interesa – kada znanje prelazi prag koji društvo ne želi da pređe i ko ima pravo da odlučuje o tijelima i budućnostima onih koje je nauka pretvorila u “subjekte”. Ovo nije samo krivični slučaj, već i ogledalo naših vrijednosti. (Izvor: Danas.rs)
- Emina reintegracija ne teče pravolinijski. Ponekad je hladna, ponekad lomljiva; u istom danu može podnijeti hladnoću bolje od svih, a posrnuti pred mirnim razgovorom za stolom. Razvija rutine, piše bilješke, crta mapu puta koja je istodobno medicinska i lična. Traži ravnotežu između onog što joj je nametnuto i onog što želi da bude. U kontaktu s Majklom i Tarin, uči da trauma nije kraj, već dug spori marš kroz nepoznato.
Na kraju, misterija nestanka Vilijama i Eme je riješena – ne pukom srećom, već spojem upornosti jedne porodice i pogleda drona koji je uhvatio nevidljivo. Ali priča se ne zatvara. Kaskadne planine i dalje kriju svoje tišine, a ljudi koji su preživjeli pod zemljom tek uče kako da žive pod nebom. U predgrađu Sijetla rađa se nova vrsta porodice: sastavljena od krvi, ali i izbora, od tragova nauke, ali i malih, nježnih navika koje vraćaju smisao. Emina borba da povrati ljudskost postaje tiha poruka svima koji je slušaju: ponekad su najveće pobjede one koje niko ne snimi – povratak sebi, korak po korak, bez aplauza, ali sa očima čvrsto uprtim u svjetlo.
