Smrt i gubitak bliske osobe uvek otvaraju prostor za bol i tišinu koju je teško ispuniti. U takvim trenucima reči koje izgovaramo imaju posebnu težinu, a način na koji pružamo utehu može ostaviti dugotrajan trag u srcima ožalošćenih.

- Upravo o tome govorio je otac Predrag Popović, koji je u svom obraćanju na Fejsbuku istakao koliko je važno da ne budemo površni i mehanični kada se suočavamo sa tugom drugih ljudi.
On je objasnio da rečenica koja se često koristi – „Primi moje saučešće“ – iako dobronamerna, često zvuči „plitko“ i ne nosi dublju utehu. Umesto takvih fraza, otac Predrag predlaže da se obratimo na način koji je utemeljen u veri i nadi: „Hristos vaskrse“. Prema njegovim rečima, te tri reči su najdublja i najjača poruka koju možemo uputiti onome ko tuguje, jer ne govore samo o smrti, već i o životu koji se nastavlja.
„Kada čoveku priđete i kažete ‘Hristos vaskrse’, možda će u prvi mah biti zbunjen, ali će smisao ovih reči postepeno doći do njega. One nose nadu, a ne samo saosećanje. Ako je Hristos vaskrsao, onda je i onaj koga smo izgubili živ, i jednog dana će doći trenutak ponovnog susreta“, napisao je Popović.
- On naglašava da ovakav pristup ne umanjuje bol, ali ga stavlja u drugačiji okvir – u okvir vere u večnost. Dok obična rečenica može zvučati kao kratka uteha iz obaveze, izgovoreno „Hristos vaskrse“ vraća smisao i otvara perspektivu nade.
„Ne budite površni u trenucima tuge“, poručio je otac Predrag, dodajući da su ljudi u takvim situacijama posebno osetljivi i da svaka reč može ili da ih uteši ili da ih dodatno povredi. On smatra da bi i u kulturi žalosti trebalo podsećati jedni druge da smrt nije kraj, već prelazak, i da upravo u tome leži uteha koja nadilazi reči.
Prema njegovom objašnjenju, kada nekome kažete da je Hristos vaskrsao, vi mu zapravo donosite najradosniju vest u najmračnijem trenutku: vest da osoba koju je izgubio nije nestala, već da postoji u večnosti i da ga čeka u budućem životu. „To je mnogo snažnije od bilo kakve prazne fraze, jer čoveku ne dajete samo sažaljenje, nego i smisao zbog kog može da nastavi dalje“, ističe Popović.
- Ovaj stav oca Predraga otvorio je širu raspravu o tome koliko su naši običaji oko smrti i sahrana zaista osmišljeni da uteše, a koliko da ispune društvenu normu. Mnogi su se složili da se često ponavljaju iste rečenice bez iskrene emocije, dok drugi smatraju da su ljudi ponekad zbunjeni i ne znaju šta da kažu u trenucima bola.
U tom smislu, predlog da se saučešće izražava kroz reči vere može biti izazov za one koji ne dele isto uverenje, ali je neosporno da donosi drugačiju, dublju dimenziju razgovora o smrti. Umesto tihe formalnosti, ovakav pristup poziva na ličnu povezanost i saosećanje koje prelazi granice ovog života.

Na kraju, poruka oca Predraga podseća da svaka reč izgovorena u trenucima tuge ima ogromnu snagu. Ono što se možda nama čini sitnicom, drugome može biti uteha koja ga drži uspravno u najtežim trenucima. Zato je važno da biramo reči pažljivo, da govorimo iz srca i da, ako verujemo, podelimo tu veru kao dar i nadu onome ko tuguje.
„Ne nosimo samo reči, nosimo smisao. A smisao života i smrti nije kraj, već obećanje novog susreta“, zaključio je otac Predrag u svom obraćanju.






