Rat u Bosni i Hercegovini devedesetih godina ostavio je duboke ožiljke na ljudima i mjestima. Priče o progonima, ruševinama i gubicima ispunjavaju arhive i sjećanja. Ipak, unutar tih najmračnijih dana postoje i drugačije priče one koje svjedoče o ljudskosti, prijateljstvu i povjerenju koje ni rat nije mogao slomiti.
- Jedna takva priča dolazi iz Bijeljine i vezana je za porodicu Džafić i njihovog komšiju Milorada, Srbina, koji je tokom svih godina rata čuvao njihov dom.Početak njihove ispovijesti vraća nas u proljeće 1992. godine. Kada su oružani sukobi zahvatili Bosnu i Hercegovinu, porodica Džafić – otac, majka i desetogodišnji sin – donijela je tešku odluku da napusti Bijeljinu. “Sve se dešavalo nevjerovatnom brzinom. Vijesti o nasilju stizale su iz svih krajeva, a osjećaj nesigurnosti rastao je iz dana u dan. Znali smo da nemamo izbora. Morali smo otići, makar privremeno,” prisjećaju se danas.
Ostavili su svoju kuću, imanje, dvorište u kojem su rasle ruže i vinova loza, uvjereni da je malo vjerovatno da će ikada više kročiti na taj prag. No, upravo tada desio se trenutak koji će kasnije promijeniti sve. Njihov dugogodišnji komšija, Milorad, prišao im je i rekao riječi koje su tada zvučale gotovo nestvarno: “Ne brinite za kuću. Ja ću je čuvati. Vratite se kad sve prođe, vrata će vam biti otvorena.”
Odlazak u Njemačku bio je početak novog, nepoznatog života. Porodica se nastanila u malom gradu, otac i majka pronašli su poslove, a sin je krenuo u školu. Ipak, i pored pokušaja da započnu ispočetka, Bosna je stalno bila u njihovim mislima. Pitali su se: šta je sa njihovom kućom? Da li još postoji? Da li ju je neko prisvojio? Deset godina živjeli su sa tim pitanjima, bez hrabrosti da traže odgovor.
- Kada su se konačno 2002. godine odlučili vratiti, osjećaj napetosti bio je ogroman. Poznate ulice Bijeljine djelovale su strano, a dok su prilazili svom nekadašnjem domu, u njima se miješala nada i strah. A onda – šok. Kuća je izgledala potpuno isto kao onog dana kada su je napustili. U dvorištu je još uvijek mirisalo cvijeće koje je majka zasadila prije rata, a prozori i vrata bili su netaknuti.
Na pragu ih je dočekao Milorad. U ruci je držao ključeve i mirno rekao: “Rekao sam vam da ću je čuvati. Kuća je vaša – i uvijek je bila vaša.”
Porodica je ostala bez riječi. Dok su mnogi domovi u gradu bili opljačkani ili zauzeti, njihov je ostao netaknut – zahvaljujući komšiji koji je odlučio da čuva ono što nije njegovo. Kasnije im je ispričao da je sve godine rata pazio na kuću, plaćao račune i popravljao sitne kvarove, kako bi je dočekali onakvu kakvu su ostavili. Njegovo objašnjenje bilo je jednostavno: “Bili ste moji komšije i prijatelji. Nisam mogao dopustiti da neko uzme ono što pripada vama.”
Zahvalnost porodice bila je nemjerljiva. Kažu da se u tom trenutku osjećali kao da su dobili nazad ne samo kuću, nego i vjeru u ljude. Njihovo povjerenje u komšiju, iako izrečeno gotovo u prolazu, pretvorilo se u priču koja danas služi kao podsjetnik da ni u ratu nije sve crno.
- Iako i dalje žive u Njemačkoj, porodica Džafić redovno dolazi u Bijeljinu. Svaka posjeta njihovom gradu uključuje i odlazak Miloradu, koji je za njih postao simbol čestitosti i ljudskosti. “Zahvalni smo mu do kraja života. Pokazao nam je da prijateljstvo i povjerenje ne poznaju granice ni nacionalnosti,” kažu oni.
Ova priča iz Bijeljine pokazuje da ni najteža vremena ne mogu uništiti prave vrijednosti. Rat je donio podjele, strah i bol, ali je istovremeno otkrio i one koji su spremni da čuvaju dostojanstvo i pravednost. U trenutku kada su mnogi birali nasilje, Milorad je izabrao ljudskost.
I možda je upravo to najvažnija poruka – da su komšijske veze, uzajamna briga i poštovanje jači od bilo kakvih granica koje povijest i politika pokušavaju povući među ljudima.
