Biljke su imale važnu ulogu u narodnim vjerovanjima. Beli luk se koristio ne samo u kuhinji već i kao zaštita od zlih sila i bolesti. Ljudi su ga nosili i kao amajliju, jer se smatralo da vampiri i nečiste sile ne podnose njegov miris. Bosiljak, poznat kao “Božji cvet”, bio je simbol zdravlja i sreće, naročito za porodilje.
- U mnogim krajevima postojalo je pravilo da se prvo posadi bosiljak, pa tek onda ostale biljke u vrtu. Voda u kojoj je bosiljak stajao koristila se za kupanje majki i beba, jer se vjerovalo da donosi zdravlje i dug život.
Čistoća doma također je smatrana važnim preduslovom za blagostanje. Uređena i čista kuća bila je znak da će u njoj uvijek biti mjesta za dobru energiju. Nakon čišćenja palile su se svijeće, a domaćice su u dom unosile cvijeće u saksijama da prizovu ljubav i radost. S druge strane, hleb i so bili su osnovni simboli života. Nikada se nisu smjeli bacati, jer se vjerovalo da time odlazi sreća iz kuće. Umjesto toga, starim hljebom hranile su se životinje, jer se na taj način, smatralo se, u dom vraća Božji blagoslov. So se stavljala na prozore kada bi sreća “napustila kuću”, a zatim ceremonijalno odnosila daleko da bi se životna radost ponovo vratila.
- Posebno mjesto zauzimala je detelina s četiri lista. Ljudi su je stavljali među stranice knjiga, vjerujući da će donijeti uspjeh djeci u učenju. Legenda je govorila da ju je Eva ponijela iz Raja, pa je tako postala simbol sreće i nade. I potkovica je imala gotovo mitski status. Vješala se iznad ulaznih vrata jer se vjerovalo da štiti dom od nesreće. Po narodnoj predaji, Sveti Dunstan je uhvatio đavola potkovicom, pa ona od tada predstavlja nepremostivu prepreku za nečastive sile.
Naše bake su vjerovale i u moć svježeg vazduha. Redovno provjetravanje kuće i posteljine značilo je da loša energija izlazi, a u dom ulazi zdravlje. Ovaj običaj i danas je prisutan u mnogim domaćinstvima, iako se sada više povezuje sa higijenom nego sa vjerovanjem.
- Ali pored toga što su postojala pravila za prizivanje sreće, postojala su i ona kojima se tjeralo siromaštvo. Smeće se nikada nije iznosilo noću, jer se vjerovalo da se time iznosi i imovina iz kuće. Zviždanje u domu smatralo se velikom greškom – postojala je izreka: “Ko zviždi u kući, oteraće novac”. Novac se nikada nije pozajmljivao ponedeljkom, jer je to, prema starim vjerovanjima, značilo da će cijela nedjelja biti u minusu.
Postojala su i precizna pravila vezana za sto i novčanik. Mrvice sa stola nikada se nisu uklanjale rukom, već krpom, jer je to nagovještavalo siromaštvo. Novčanik nikada nije smio biti prazan – makar jedan dinar uvijek je morao ostati unutra, jer se vjerovalo da “prazan novčanik priziva praznu sudbinu”. Takođe, nije bilo dopušteno sjediti na kućnom pragu – prag je bio granica dva svijeta, i onaj ko bi tu sjedio prizivao je nestabilnost i gubitak.
Posebni običaji važili su i prilikom useljavanja u novi dom. Prvo se unosio hleb, so i novac, kako bi kuća uvijek bila puna života i blagostanja. Postojalo je i pravilo da hljeb treba dijeliti – jer “ko dijeli, taj množi”. Davanje i najmanjeg komada siromašnima smatralo se najjačim načinom da se prizove sreća. Dugovi se nisu vraćali noću, jer bi time, govorili su stari, iz kuće izašla i sreća.
- Zanimljiv je bio i običaj vezan za metlu. Ako bi stajala polegnuta, smatralo se da će “pomesti pare”, dok je uspravno postavljena značila blagoslov. Mnoge domaćice su i danas zadržale praksu da novčić stave pod stolnjak, posebno na praznike poput Božića i Vaskrsa. Vjerovalo se da će se tako novac “lijepiti” za kuću. Na mlad mjesec ljudi bi zveckali kovanicama i izgovarali riječi kojima su prizivali bogatstvo, podsjećajući da su mnogi običaji preživjeli kao mješavina paganskih i hrišćanskih vjerovanja.
Ova stara narodna vjerovanja, iako ponekad izgledaju kao simpatični običaji iz prošlosti, bila su svojevrsni putokazi ljudima u vremenima kada je život bio neizvjesniji i teži. Ona su davala osjećaj kontrole nad sudbinom, podsjećala da postoji način da se prizove sreća i otjera nesreća. Danas, ona su dragocjen podsjetnik na bogatu tradiciju naših predaka, ali i na njihovu želju da svaki dom bude mjesto blagostanja i zajedništva
