“Udala sam se vrlo mlada…”

Udala se vrlo mlada, još prije nego što je zakoračila u punoljetstvo. On je imao trideset godina, ali tada to nije izgledalo kao problem. U njenim očima bio je čovjek kojeg je voljela više nego samu sebe, oslonac i smisao života. Vjerovala je da će joj upravo ta ljubav donijeti stabilnost i mir, pa čak i kada su mnogi upozoravali da je razlika u godinama prevelika i da mladost često nosi drugačije odluke. S vremenom su dobili trojicu sinova i činilo se da je njihova porodica potpuna i neraskidiva. U njenoj slici života nije postojalo ništa što bi moglo narušiti tu sreću.

• Ali, kako to često biva, stvarnost je pokazala drugačije lice. Sumnje su se javljale mjesecima. Primjećivala je male promjene – kasna vraćanja kući, skrivene poruke, odsjaj u očima koji više nije bio isti. Ipak, nije željela vjerovati u ono čega se najviše plašila. Sama sebi je ponavljala da je umorna, da umišlja, da ne smije dopustiti da ružne misli unište porodicu koju je godinama gradila. Međutim, jednog dana sve je postalo jasno. Na njegovom telefonu stigla je poruka, a u njoj priznanje i dokaz. Bila je to poruka ljubavnice, i u trenutku kada ju je pročitala, svijet joj se srušio. Instinktivno ju je obrisala, ali nije mogla izbrisati ono što je pročitala iz svog srca.

Donijela je odluku koja je promijenila tok događaja. Umjesto njega, ona je otišla na zakazani “sastanak” u hotelu. Kada su se vrata sobe otvorila, prizor koji je ugledala zaledio joj je krv u žilama. Pred njom nije stajala odrasla žena, već djevojka jedva zakoračila u punoljetstvo. Na trenutak je ostala ukipljena, a onda su emocije izbile. Žestoko je osula verbalni napad, iako je u sebi osjećala da bi najradije posegnula i za fizičkim obračunom. Ljutnja, bol i razočaranje isprepleli su se u snažan val koji je izbijao iz svake njene riječi.

Djevojka je počela plakati. Ruke su joj drhtale dok je molila da uđe unutra i da je barem sasluša. Tada je čula priču koja je dodatno zakomplicirala njene osjećaje. Ta mlada djevojka živjela je s majkom u gotovo potpunom siromaštvu, bez oca, bez oslonca, i priznavala je da joj je teško biti u takvoj vezi. Nije se radilo o ljubavi, nego o potrebi, o preživljavanju. To priznanje pogodilo je kao nož, jer u tom trenutku nije znala na koga da usmjeri svoju ljutnju – na muža, na djevojku koja je praktično još bila dijete, ili na samu sebe jer nije poslušala roditelje koji su je nekada upozoravali.

Priče poput ove nisu rijetke, iako rijetko izlaze u javnost. Mnogi brakovi u Bosni i Hercegovini suočavaju se sa sličnim izazovima, posebno u društvu gdje ekonomska kriza i siromaštvo guraju mlade ljude u teške i ponižavajuće izbore. Prema istraživanju Agencije za statistiku BiH, stopa siromaštva mladih i samohranih porodica je znatno iznad prosjeka, a upravo to ih čini ranjivima i izloženima iskušenjima koja često prelaze granice moralno prihvatljivog.

U cijeloj priči, možda najteže pitanje bilo je kome uopće pripisati krivicu. Muž je prekršio povjerenje i slomio ono što je godinama trebalo da se gradi. Djevojka, iako svjesna da je ušla u nešto što ne pripada njoj, bila je tek na početku života, primorana okolnostima da pristane na vezu koja joj se gadila. A ona, supruga i majka, stajala je naspram njih, suočena s činjenicom da je ignorisala sve signale i upozorenja koja su joj govorila da je možda prerano donijela odluku o braku.

• Ovakve priče pokazuju koliko su ljudske sudbine složene. U jednoj sobi hotela susrele su se tri istine – ona o ljubavi koja je izgubila snagu, ona o siromaštvu koje tjera na kompromis, i ona o ženi koja je vjerovala da će porodica trajati zauvijek. I dok se vani odvijao običan dan, unutra je trajala drama u kojoj nije bilo pobjednika.

Posebno je važno naglasiti da ovakvi događaji ostavljaju duboke ožiljke ne samo na supružnicima, nego i na djeci. Djeca su ta koja osjete hladnoću doma kada povjerenje nestane, kada roditelji prestanu razgovarati i kada ljubav ustupi mjesto ogorčenju. Prema izvještajima Centra za socijalni rad Sarajevo, broj djece pogođene bračnim problemima raste iz godine u godinu, a posljedice se vide u njihovom školskom uspjehu, ponašanju i emocionalnom razvoju.

• Kada se ova priča prepričava, mnogi se zapitaju: zašto žene često osjećaju krivicu u ovakvim situacijama? Umjesto da se fokus stavi na prevaru i izdaju, one same sebe optužuju da nisu bile dovoljno pažljive, da nisu poslušale roditelje, da nisu znale “prepoznati znakove”. Upravo ta unutrašnja borba najviše razara i otežava oporavak. Krivica nije u onome ko je bio vjeran, već u onome ko je izdao.

U društvima Balkana, gdje je porodica temelj zajednice, prevara se doživljava kao sramota ne samo za pojedinca, nego i za širu porodicu. Stoga žene često biraju da šute, da ne govore javno o onome što ih muči, jer znaju da će biti osuđivane. Tek rijetke imaju snage da ispričaju priču, makar anonimno. Kao što je nedavno objavio Klix.ba u jednoj reportaži, najveći broj žena koje su doživjele bračne prevare priznaju da nisu potražile pomoć stručnjaka jer se boje osude okoline i nedostatka podrške.

• Kada se sve sabere, ostaje samo pitanje – šta dalje? Da li ostati u braku zbog djece, zbog sigurnosti, ili podići glas i tražiti novi početak? Nijedan odgovor nije jednostavan, jer svaki nosi svoje posljedice. Neke žene biraju oprost, nadajući se da će prevara biti samo greška koja se neće ponoviti. Druge odlučuju da je dostojanstvo važnije od zajedničkog krova i započinju novi život, koliko god bio težak. Ono što je sigurno jeste da nijedna žena ne zaslužuje da se osjeća krivom zbog tuđih postupaka.

U ovoj priči ona je ostala sama sa svojim mislima, podijeljena između ljubavi koju je osjećala, bola koji ju je razorio i sažaljenja koje joj je probudila mlada djevojka u hotelu. I dok se sjećala riječi roditelja koje nekada nije htjela slušati, sada je shvatila da iskustvo starijih često nosi istinu koju mladost odbacuje.

• Priča završava pitanjem koje nema jednostavan odgovor – na koga usmjeriti ljutnju? Na muža koji je prevario, na djevojku koja je bila zarobljena u sopstvenoj nemoći ili na samu sebe koja je zatvarala oči? Istina je da ljutnja ne može promijeniti prošlost, ali može biti početak promjene u budućnosti. A budućnost, koliko god neizvjesna bila, uvijek daje novu priliku da se pronađe snaga i izgradi život bez obzira na bolna iskustva iz prošlosti.