Kamiondžije su ljudi čiji se posao često podrazumijeva, a bez kojih bi svakodnevni život bio gotovo nezamisliv. Oni su, na neki način, stub jednog društva, jer snabdijevaju zajednicu hranom, odjećom, pićem, gorivom i svim onim stvarima koje su nam potrebne u svakodnevici.
- Njihova misija nije samo prevoz robe to je svakodnevna borba na cestama, dugi sati vožnje i neprestano odricanje od porodičnog života.Njihova svakodnevica daleko je od romantične slike otvorenih puteva i beskrajnih horizonata. Kabina kamiona postaje dom na točkovima, mjesto gdje se jede, spava, odmara i razgovara sa najbližima putem telefona. Iako neki vozači kabine ukrašavaju sitnicama koje podsjećaju na dom, ništa ne može u potpunosti nadomjestiti blizinu porodice. Propušteni rođendani djece, godišnjice i obične večere podsjećaju da sloboda puta ima svoju cijenu.
Kako prenosi Blic, u Srbiji ima više od 60.000 aktivnih vozača teretnih vozila, a mnogi od njih rade rute širom Evrope. Njihov posao obuhvata i do 12 sati vožnje dnevno, uz strogo propisana ograničenja radnog vremena i odmora, što dodatno govori o težini profesije (Izvor: Blic).
Vozač se svakog jutra budi na drugačijem mjestu. Nekada je to topla kuća i doručak sa porodicom, a mnogo češće parking uz autoput, gdje mu kabina postaje jedini oslonac. Dan počinje provjerom vozila – od guma, kočnica, ulja, do svjetala i prikolice. Sitna greška može značiti ozbiljan zastoj stotinama kilometara od kuće. Nakon toga kreće višesatna vožnja u kojoj se spajaju monotonija i stres, jer svaki kilometar nosi svoju neizvjesnost.
- Samotni trenuci u kabini ispunjeni su muzikom, radio stanicama ili razgovorima preko CB uređaja sa drugim vozačima. Ta komunikacija često nije samo informativna – ona je i način da se prekrati vrijeme i da se u osami puta osjeti prisustvo kolega. Kamiondžije među sobom njeguju poseban oblik solidarnosti. Ako neko stane zbog kvara, gotovo je sigurno da će kolega zastati i provjeriti može li pomoći. To nepisano pravilo ih čini posebnom zajednicom u kojoj je podrška uvijek prisutna.
Ceste im donose nezaboravne prizore – izlasci sunca nad planinama, zalasci iznad polja i užurbane metropole koje svijetle noću. Ali, oni znaju i onu drugu stranu: beskrajne redove na granicama, sate čekanja na utovar i istovar, zatvorene puteve zbog radova ili nevremena. Njihov život je kolaž sačinjen od hiljada slika i iskustava, gdje se ljepota i težina neprestano smjenjuju.
Kako navodi RTS, kamiondžije iz regiona često su na putu i po deset dana bez povratka kući, a većina njih priznaje da je najteži dio posla upravo odvajanje od porodice. Ipak, kažu da su navikli da „žive na točkovima“, jer od tog posla prehranjuju cijele porodice (Izvor: RTS).
Fizički, ovaj posao nosi mnogo izazova. Dugotrajno sjedenje, neredovna ishrana i nedostatak sna dovode do problema sa leđima, viškom kilograma i hroničnim umorom. Oni koji vode računa o sebi pokušavaju da vježbaju, jedu zdravije i koriste svaku pauzu za odmor, ali realnost posla često to onemogućava. Psihološki pritisak je možda još veći – stalna briga o rokovima, vrijednom teretu i sigurnosti na putu zahtijeva snažnu koncentraciju i čelične živce.
- Uprkos svemu, mnogi kažu da ne bi mijenjali ovaj posao. Sloboda koju pruža otvorena cesta, osjećaj da svaki dan donosi nešto novo, prilika da upoznaju različite zemlje i ljude – to su razlozi zbog kojih i dalje ostaju za volanom. Kamiondžija nije samo vozač. On je i mehaničar, navigator, logističar i ponekad prevodilac, jer posao često uključuje komunikaciju sa ljudima različitih jezika i kultura.
Kako ističe Nova.rs, zanimanje vozača kamiona jedno je od najtraženijih u Evropi, a procjenjuje se da nedostaje više od 400.000 profesionalnih vozača. To znači da je njihova uloga ključna u funkcionisanju ekonomije i svakodnevnog života (Izvor: Nova.rs).
I dok su neki vozači ponosni na svoje iskustvo i rado prepričavaju anegdote s puta – od šala na granicama do zanimljivih susreta u usputnim kafanama – drugi naglašavaju da je njihova najveća želja ipak sigurnost i miran povratak kući. Jer svaki povratak znači novi zagrljaj sa porodicom, trenutke koji vrijede više od svih kilometara pređenih na putu.
- Na kraju, život kamiondžija može izgledati kao spoj slobode i tereta, avanture i odricanja. Oni su ljudi koji spajaju gradove, regije i države, koji donose robu na police naših prodavnica i materijale na gradilišta, hrane fabrike i bolnice, a ipak ostaju nevidljivi većini onih koji ih sreću na autoputevima. Kada sljedeći put ugledamo kamion na cesti, vrijedi se sjetiti da za volanom sjedi čovjek koji možda danima nije bio kod kuće, ali i dalje vozi – jer svijet kakav poznajemo ne bi funkcionisao bez njih.
