Ona ima 23 godine i cijeli život gleda istu scenu – majku koja stoički podnosi uvrede i oca čije riječi režu dublje od bilo kakvog udarca. Te večeri po prvi put nije mogla ostati tiha. Usred svađe, dok je otac izgovarao nove uvrede prema majci, osjetila je kako joj se u grudima skuplja bijes. Prekinula ga je i izgovorila rečenicu koja joj je gorjela na jeziku godinama: “Možeš li prestati da vrijeđaš moju majku?” Bio je to trenutak prekida – i početak lavine.
Otac je na te riječi reagovao burno, a ona je prvi put osjetila strah da bi mogao fizički nasrnuti. Stala je između njih, ne kao dijete koje moli za mir, već kao odrasla žena spremna da se suprotstavi. U glavi joj je proletjela misao da pozove policiju, da zatraži zaštitu i za sebe i za majku. Zamislila je bijeg iz kuće i zabranu prilaska, ali je brzo shvatila koliko bi takav potez mogao izazvati još veću buru. Odrasla je, dovoljno da shvati da opravdanja za njegovo ponašanje više nema – ni u teškom djetinjstvu, ni u porocima, ni u alkoholu.
Prema podacima Sigurne kuće u Beogradu, žrtve porodičnog nasilja često osjećaju upravo tu dilemu – ostati i trpjeti ili otići i rizikovati još veće posljedice. Strah od eskalacije sukoba jedan je od glavnih razloga zbog kojih se mnoge žene i djeca ne odlučuju na prijavu, iako znaju da trpe nepravdu. Psiholozi iz ovog centra ističu da je verbalno nasilje jednako opasno kao i fizičko, jer ostavlja dugotrajne emocionalne rane.
Njena majka je sve ove godine birala oprost umjesto odlaska, čak i nakon što je saznala za njegovu prevaru. Učinila je to “zbog djece”, kako je govorila, nadajući se da će mir u kući nadjačati bol. Ali mir nikada nije došao. Umjesto toga, uvrede su postale svakodnevica, posebno kad bi otac bio pod uticajem alkohola. Iza zatvorenih vrata, to je bila kuća u kojoj su tišina i strah živjeli rame uz rame.
Prema izvještaju Autonomnog ženskog centra iz 2024. godine, čak 72% žena koje trpe porodično nasilje ostaje u braku iz finansijskih razloga, brige za djecu ili straha od društvene osude. Stručnjaci napominju da svaka odluka o odlasku mora biti pažljivo planirana, uz podršku institucija, kako bi se spriječile moguće represalije nasilnika. U slučajevima kada djeca odluče stati u zaštitu majke, emocionalna napetost u porodici dodatno raste.
Ona priznaje da je u očevim postupcima godinama tražila tragove dobrote. Vjerovala je da negdje ispod slojeva bijesa i ovisnosti postoji čovjek kojeg bi mogla poštovati. Ali sada, kao odrasla osoba, shvata da ljubav ne znači pronalaziti opravdanja za zlo. U njenim očima, granica je pređena, a povratka više nema. Ono što je nekad bila nada sada je postala odlučnost – odlučnost da zaštiti sebe i majku od verbalnog i emocionalnog zlostavljanja.
Sociolozi s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu objašnjavaju da je u patrijarhalnim društvima, kakva su još uvijek prisutna na Balkanu, uloga “čuvara porodice” često nametnuta ženama i kćerkama. One se osjećaju odgovornima za održavanje porodičnog mira, čak i kada to znači žrtvovanje vlastite sigurnosti. Međutim, novija istraživanja pokazuju da sve veći broj mladih žena prepoznaje pravo na život bez nasilja i spreman je da potraži pomoć, iako je taj korak i dalje izuzetno težak.
Ova priča nije samo ispovijest o jednom teškom trenutku, nego i o prekretnici – trenutku kada tišina prestaje biti opcija. Ona je znala da to neće riješiti sve, ali je bio početak nečeg drugačijeg. Možda put ka slobodi počinje jednom rečenicom, jednom odlukom da se prekine začarani krug šutnje. U njenom glasu sada nema samo bola, već i snage koja se polako budi.
