U svakoj porodici postoje članovi čiji postupci godinama izazivaju različite osjećaje – od divljenja, preko ravnodušnosti, pa sve do razočaranja. Tako je i u ovoj priči, u kojoj se glavni lik suočava s neočekivanim zahtjevom svoje tetke koja već decenijama živi u Australiji.
- Tetka je, prema riječima pripovjedačice, godinama bila poznata po velikim donacijama crkvi. Nije štedjela kada su u pitanju bili crkveni projekti, restauracije i priloge. Mnogi su je hvalili kao velikodušnu ženu koja pomaže „svoje“. Međutim, iza tih pohvala krila se druga strana priče – porodica iz koje potiče nije vidjela ni dio te dobrote.
Dok su se oni u domovini borili da sastave kraj s krajem, plaćali račune s odgodom i razmišljali kako će pregurati mjesec, tetka nije nudila ruku pomoći. Čak i kada su jasno pokazivali da su u teškoj situaciji, ostajala je na distanci. Nije ih pozvala ni da dođu u Australiju – iako su bili spremni sami platiti put i boravak, znala je za njihove planove, ali nije pokazala inicijativu.
Sada, nakon mnogo godina, tetka je izrazila želju da se vrati u domovinu i boravi kod porodice. Iznenađenje je bilo tim veće jer je upravo od pripovjedačice očekivala da je ugosti. Odgovor je bio kratak i jasan: ako se godinama zaduživala kod crkve, neka ide kod njih ili u manastir – tamo će je sigurno primiti.
- Ova rečenica izazvala je pravi mali porodični potres. Čitava rodbina se naljutila, optužujući je za bezosjećajnost, ali niko od tih ljutitih glasova nije ponudio da tetku primi kod sebe. Ironično, svi su očekivali da to učini baš ona, iako tetka ima i sestru, i kumove, i druge bliske ljude s kojima je bila daleko prisnija nego s njima.
Prema pisanju portala Glas Srpske, ovakve porodične situacije nisu rijetkost – posebno kada su u pitanju rođaci koji dugo žive u inostranstvu. Često se od onih „kod kuće“ očekuje gostoprimstvo iz moralnog osjećaja dužnosti, dok se zaboravlja da odnosi treba da budu obostrani. Sociolozi ističu da porodica ne znači automatski i bezuslovnu žrtvu, naročito kada prethodno nije bilo međusobne brige i podrške.
U ovom slučaju, priča je mnogo dublja od samog pitanja gostoprimstva. Riječ je o osjećaju nepravde koji se godinama gradio. Tetka je investirala svoje vrijeme i novac u ljude i institucije koje je sama birala, ali je svoju najbližu rodbinu ostavila po strani. Kada je sada odlučila da se vrati, očekivala je otvorena vrata, ne uzimajući u obzir prošle postupke.
Psiholozi, poput onih iz Centra za porodičnu terapiju Novi Sad, objašnjavaju da ovakve situacije mogu izazvati snažne emocionalne reakcije. Kada postoji neravnoteža u davanju i primanju unutar porodice, javlja se osjećaj iskorištenosti. U takvim slučajevima, granice postaju nužne – ne da bi se kaznilo, već da bi se zaštitila emocionalna dobrobit onoga ko se osjeća povrijeđenim.
- Dio problema je i percepcija porodice o „dužnosti“ – jer pripovjedačicin otac jeste rođeni brat tetki. Međutim, krvna veza sama po sebi ne znači da se obaveze podrazumijevaju, posebno kada su one godinama bile jednosmjerne. I dok rodbina govori o obavezi prema starijem članu porodice, niko se ne pita zašto se ta ista obaveza nije osjećala ranije, kada je situacija bila obrnuta.
Ono što dodatno komplikuje priču jeste činjenica da tetka, osim brata, ima i sestru, te kumove koji su joj očito bili važniji. Njima je posvećivala vrijeme, pažnju i sredstva, a sada kada joj je potreban smještaj, ti ljudi nisu među onima koji su prvi ponudili pomoć. Time se pokazuje kako odnosi građeni selektivno često ostave prazninu u trenucima kada podrška najviše treba.
Etnolozi sa Filozofskog fakulteta u Beogradu u svojim istraživanjima ističu da se u balkanskoj kulturi često prepliću pojmovi „porodice“ i „zajednice“, pa se ponekad očekuje da će bliski srodnici biti obavezan oslonac, čak i kada realni odnosi to ne potvrđuju. U praksi, međutim, ovakva očekivanja vode sukobima, posebno ako postoji istorija nejednakog tretmana među članovima porodice.
U ovoj priči, glavna junakinja zapravo ne poriče tetkino pravo da bira kome će pomagati, ali isto tako smatra da i ona ima pravo da izabere kome će otvoriti svoj dom. Time jasno postavlja granice – granice koje nisu iz zlobe, već iz želje da zaštiti sebe od osjećaja poniženja koji se godinama gomilao.
- Porodica se, naravno, podijelila. Jedni je osuđuju, drugi tiho odobravaju njen stav, iako to ne žele javno priznati. Ono što je izvjesno jeste da je tetkina posjeta otvorila mnogo dublja pitanja od običnog boravka – pitanja međusobnog poštovanja, zahvalnosti i onoga što zapravo znači biti „svoj“.
Na kraju, ostaje otvoreno da li će tetka ipak pronaći mjesto kod nekog od onih kojima je bila bliža, ili će se obratiti crkvi i manastiru, koji su od nje godinama imali značajnu podršku. Za pripovjedačicu, odluka je već donesena – gostoprimstvo se zaslužuje, a ne podrazumijeva. I to je lekcija koju je spremna braniti, bez obzira na porodične pritiske.
