Gordon Hambi je za obične ljude bio oličenje skromnosti mladi sveštenik s blagim osmijehom, uvijek u društvu svoje supruge, čovjek kojem bi svako otvorio vrata. Iza mantije, međutim, krio se jedan od najsmjelijih i najopasnijih pljačkaša i ubica svog vremena.
- Godinama je izmičući zakonu gradio reputaciju fantoma kojeg policija ne može uhvatiti. Njegov pad došao je tek kada je naletio na ženu koja mu je povrijedila ego, a Hambi, poznat po tome da nikada ne prihvata “ne” kao odgovor, to nije mogao podnijeti.
Njegova kriminalna priča počela je 1917. godine u maglovitom Sijetlu. U džepu je imao tek nekoliko stotina dolara, premalo za njegove ambicije. Znao je banku koju bi mogao lako opljačkati, ali mu je trebao saučesnik. U kockarnici je primijetio mornara koji je gubio posljednji novac. Ponudio mu desetak dolara da nastavi igru, a kad je i to izgubljeno, izvadio je revolver i hladnokrvno ubio krupijea, pokupivši sav novac. Sutradan su njih dvojica izveli pljačku banke i nestali. To je bio Hambijev prvi korak ka životu ubojice i pljačkaša.
- Bio je majstor odabira saradnika i ljubavnica. Njegove žene, rasute po cijeloj zemlji, bile su lijepe, inteligentne i uvijek spremne da mu pomognu. Svaka ga je poznavala pod drugim imenom. Mildred Harison, njegova najdraža, mislila je da je on Bojd Brauning, uglađeni sveštenik s obećavajućom budućnošću u filmskoj industriji. S njom i drugim ženama Hambi je razvijao sistem alibija, putujući po Americi i birajući mete s matematičkom preciznošću.
Njegove pljačke bile su odvažne, a bježanja maestralno izvedena. U San Francisku se predstavljao kao mladoženja na medenom mjesecu kako bi izbjegao sumnju policije. Jednom prilikom, prerušio se u ranjenog sveštenika s gipsom na nozi, pa su mu policajci čak pomogli da uđe u voz, ne sluteći da prevoze opasnog kriminalca. Te vještine prerušavanja podsjećaju na priče o poznatim domaćim razbojnicima iz 20. vijeka, poput legendarnog hajduka Jovana Stanisavljevića Čaruge, o kojem piše Istorijski muzej Srbije, a koji je takođe koristio maskiranje i lažne identitete da zavara vlasti.
- No, Hambi nije bio samo lopov — bio je i ubica bez milosti. Onima koji mu nisu odmah ispunili zahtjev, nije pružao drugu šansu. Tokom godina ubio je više ljudi nego što je sam znao prebrojati, a njegova sujeta bila je pogonsko gorivo mnogih zločina. Vrhunac njegovog kriminalnog puta bila je pljačka Bruklinske štedionice 13. decembra 1918. godine. Sa svojim mladim pomoćnikom upao je u banku, ubio dvojicu blagajnika i odnio 36.000 dolara. Dok je policija pretraživala grad, Hambi je, odjeven u mantiju, mirno sjedio u pozorištu sa svojom djevojkom.
Njegovi dani slobode ipak su se bližili kraju. Nakon godina bježanja, nastanio se kod Boba Dejvisa u Sijetlu, plaćajući mu velikodušnih 300 dolara mjesečno za stan i hranu. Bobova žena, međutim, od početka ga je gledala s nepovjerenjem. Kada je Hambi pokušao da je prisili na odnos, ona ga je odbila i ispričala sve mužu. U svađi koja je uslijedila, Hambi je ubio Boba, ali su susjedi čuli pucanj i pozvali policiju. Iako je uspio pobjeći iz kuće, uhvaćen je u obližnjoj krčmi.
- Ovakav pad podsjeća na mnoge kriminalne slučajeve iz domaće historije, gdje su emocije i lični sukobi presudili i najopreznijim zločincima. Primjer iz arhive dnevnog lista „Politika“ iz 1930-ih govori o beogradskom pljačkašu koji je godinama izbjegavao policiju, ali je uhapšen nakon svađe sa ljubavnicom koja ga je prijavila. Slično kao u Hambijevom slučaju, to nije bio neuspjeh policijske taktike, nego slom kriminalčeve psihološke kontrole.
Suđenje Hambiju donijelo je doživotnu kaznu, ali se ubrzo otkrilo da je on čuveni provalnik kojeg su tražile vlasti širom kontinenta. Na ponovnom suđenju priznao je sve zločine i sam zatražio smrtnu kaznu. Osuđen je na smrt na električnoj stolici. Zatvorsko osoblje svjedočilo je da nijedan ubica nije tako hladno primio presudu, niti tako mirno ušao u komoru za izvršenje kazne.
- Njegova priča danas živi kao upozorenje o granici između šarma i opasnosti. Mnogi su ga opisivali kao čovjeka koji bi vas mogao zavesti pogledom i riječi, a zatim bez trunke kajanja povući obarač. Domaći portal B92, u rubrici o svjetskim kriminalcima, jednom je istakao kako slučajevi poput Hambijevog pokazuju da najopasniji zločinci nisu uvijek oni s brutalnim izgledom, nego oni koji znaju glumiti nevinost.
Gordon Hambi ostaje simbol kriminalca koji je godinama izbjegavao pravdu zahvaljujući inteligenciji, hrabrosti i sposobnosti da manipuliše ljudima. Ipak, na kraju ga nije uhvatila policijska strategija, nego vlastita slabost — uvjerenje da ne postoji žena koja mu može reći „ne“. To ga je koštalo slobode, a potom i života.
