Evdokim, mladi vojvoda iz Kapadokije, ostao je upamćen kao oličenje čestitosti, pravednosti i milosrđa. Potekao iz pobožne porodice – od oca Vasilija i majke Evdokije – odrastao je u vremenu cara Teofila, kada su iskušenja i strasti lako pronalazili put do ljudskih srca. Ipak, od najranijih dana izabrao je drugačiji put.
- Još kao mladi oficir u vojsci izbjegavao je sve što bi ga odvojilo od Božjeg puta, živeći povučeno, ali ispunjeno molitvom, čitanjem svetih knjiga i djelima milosrđa. Posebno se izdvajao po čistoti života – razgovarao je s vrlo malo ljudi, a sa ženama isključivo s vlastitom majkom, što je izazivalo i divljenje i poštovanje.
Dok su mnogi njegovi savremenici tražili priznanje kroz bogatstvo i zabave, on je bio poput „krina usred trnja i zlata usred ognja“, ne dozvoljavajući da ga dotakne svjetska sujeta. Siromašnima je pomagao bez rezerve, nikada ne očekujući nagradu. Zbog tih osobina car ga je postavio za vojvodu Kapadokijskog, ali čak ni visoka čast nije promijenila njegovu prirodu – vlast je koristio za dobrobit drugih, ostajući jednak i pred Bogom i pred ljudima. Njegova pravda bila je rijetka vrlina čak i u to doba.
- Njegov život prekinut je u trideset trećoj godini, a narod je taj gubitak osjetio duboko. Međutim, priča o Evdokimu nije završila njegovom smrću. Na njegovom grobu počela su se dešavati čudesna iscjeljenja – čovjek koji je izgubio razum povratio ga je nakon dodira sa grobom, a dijete koje nije moglo hodati iznenada je prohodalo. Takvi događaji učvrstili su vjeru naroda da je bio pod posebnom Božjom zaštitom. Domaći izvori, poput izdanja Srpske pravoslavne crkve “Žitija svetih” za mjesec avgust, navode da su ovakva čuda snažan podsjetnik da svetost nadilazi granice života i smrti.
Najdirljiviji trenutak zbio se osamnaest mjeseci nakon njegove smrti, kada je majka, vođena tugom i vjerom, otvorila kovčeg. Pred njom je ležalo tijelo netaknuto, svježe, bez ikakvog znaka raspadanja, dok se širio blag, prijatan miris. U pravoslavnoj tradiciji takva pojava tumači se kao jasan znak svetosti. Njegove mošti prenesene su u Carigrad, u crkvu posvećenu Svetoj Bogorodici koju su njegovi roditelji podigli u njegov spomen. “Pravoslavni misionar” bilježi da iako takvi događaji nisu nepoznati u hagiografiji, svaki nosi snažnu poruku o istrajnosti i vjeri.
- Ono što Evdokima izdvaja među svetiteljima jeste činjenica da do slave nije došao vojničkim pobjedama ili političkom moći, nego tihom i dosljednom posvećenošću Bogu i ljudima. Njegova blagost, izbjegavanje praznih razgovora, neprekidna molitva i pomoć siromašnima ostali su kao primjer kako se i u svakodnevnim okolnostima mogu dostići duhovne visine. Hagiografski zapisi iz manastira Studenica ističu upravo ovu poruku – da svetost ne zahtijeva spektakularna djela, već dosljedan život u skladu s vjerom.
Danas, na njegov praznik 13. avgusta, vjernici se okupljaju u hramovima, pale svijeće i mole se vjerujući da im ovaj svetitelj može pomoći u nevoljama. Ikone ga prikazuju u vojničkoj odori, ali s blagim i smirenim izrazom lica, podsjećajući da istinska snaga ne leži u oružju, nego u vjeri, pravdi i ljubavi. Njegov kratki život ostavio je dubok trag, potvrđujući staru istinu – vrijednost čovjeka ne mjeri se godinama, nego snagom dobrih djela koja ostavlja iza sebe.
