U današanjem čalnku vam donosimo jednu zanimljivu i jako tešku priču.Iza oronule fasade jedne kuće u ruskom Nižnjem Novgorodu, godinama se odvijala priča koja zvuči poput jezive fikcije, ali je bila potpuno stvarna.
- Komšijama je Anatolij Moskvin bio poznat kao povučeni, ali izuzetno obrazovani akademik – čovjek koji je govorio više od deset jezika i specijalizirao proučavanje lokalnih pogrebnih običaja. Njegova fascinacija grobljima smatrana je dijelom njegovog naučnog rada, a njegov stan prepun neobičnih figura koje su podsjećale na antičke lutke prolaznici su doživljavali kao ekscentričnu, ali bezopasnu zbirku.
Tek kasnije će svijet otkriti da te “lutke” nisu bile od porcelana, već mumificirana tijela djevojčica koje je godinama iskopavao s lokalnih grobalja. Moskvin je, pod okriljem noći, pažljivo birao grobove mladih žrtava. Tjelešca je sušio mješavinom soli i sode bikarbone, punio ih tkaninom kako bi zadržala oblik, a zatim ih odijevao u haljine, stavljajući perike, čarape i, ponekad, ugrađujući muzičke kutije u njihov grudni koš. U očne duplje umetao bi dugmad ili staklene oči, dajući im privid živih.
- Prema pisanju RTS-a, slični slučajevi u kojima se akademska znatiželja pretvara u opsesiju rijetko izlaze na vidjelo, a kad se to dogodi, potresu javnost. Stručnjaci ističu da je kod Moskvina riječ o ekstremnoj formi poremećaja koja se razvijala godinama, a istovremeno bila maskirana njegovim akademskim uspjesima. Upravo ta kombinacija znanja i opsesije učinila je njegovu priču toliko šokantnom i neshvatljivom.
Moskvin nije svoje “drugove” ostavljao da miruju u tišini. Sjedeći oko stola, gledajući crtiće ili ležeći “ušuškani”, djevojčice su bile dio njegove svakodnevice. Slavio je njihove rođendane, vodio razgovore s njima i, u svojoj iskrivljenoj percepciji, vjerovao da ih je spasio od hladne tišine smrti. Za njega to nisu bila tijela, nego prijatelji koje treba čuvati i voljeti.
- Kada su njegovi roditelji, vraćajući se s odmora 2011. godine, otvorili vrata stana, prizor ih je potpuno slomio. Odmah je pozvana policija, a snimci unutrašnjosti kuće obišli su cijeli svijet. Redovi raspadnutih tijela djevojčica, pažljivo raspoređenih poput grotesknih lutaka, bili su dokaz opsesije koja je prerasla u monstruoznu rutinu. Al Jazeera Balkans tada je prenijela izjave lokalnih vlasti da je čak i iskusnim istražiteljima bilo teško ostati pribran pri suočavanju s ovim prizorom.
Na sudu, Anatolij Moskvin nije pokazao kajanje. Tvrdio je da su ga, u snovima ili mislima, djevojčice molile da ih “spasi” iz grobova. Sudski vještaci su zaključili da nije sposoban za suđenje i smjestili ga u psihijatrijsku ustanovu, gdje se nalazi i danas. Njegov slučaj ostao je zabilježen kao jedan od najbizarnijih i najjezivijih u savremenoj ruskoj kriminološkoj historiji.
- Prema podacima Blica, slične priče otvaraju pitanje koliko je važno da se na vrijeme prepozna mentalna bolest, posebno kod osoba koje se bave izolovanim ili opsesivnim istraživanjima. Moskvina su godinama gledali kao čudnog, ali bezopasnog čovjeka, sve dok istina nije izbila na površinu. To je, kako naglašavaju stručnjaci, upozorenje da znanje i intelekt nisu uvijek garancija moralne sigurnosti.
Ova priča je ostavila dubok trag ne samo u lokalnoj zajednici, već i u svijetu, pokazujući koliko tanku liniju ponekad dijele fascinacija i opsesija, nauka i zabluda, te čovjek i čudovište. U jednom stanu, skrivenom od pogleda, odvijala se drama koja nadilazi granice mašte i postaje opomena da najmračnije priče često žive tik uz nas.
