Kada je Sofia, uspješna mlada žena u svojim kasnim dvadesetima, objavila da će se udati, svi su očekivali bajkovitu priču — onu koju bi časopisi objavljivali s naslovima poput “savršena ljubav modernog doba”. No, umjesto toga, uslijedilo je iznenađenje, šok i na kraju – tišina. Razlog? Muškarac kojeg je izabrala nije bio princ iz bajke po tuđim mjerilima. Bio je bivši sportaš u invalidskim kolicima.
- Rođaci su je promatrali s nevjericom. Prijatelji su se povukli u neugodnu tišinu, a neki su čak organizirali obiteljski „krizni sastanak“, pokušavajući je razuvjeriti. Svi su se trudili „dobronamjerno“ objasniti da griješi, da zaslužuje „nekog boljeg“ i da njen izabranik, bez obzira na karakter, jednostavno nije za nju jer – sjedi u kolicima.
No, Sofia nije marila za mišljenja okoline. Vidjela je ono što mnogi nisu mogli – snagu čovjeka koji je, iako slomljen fizički, i dalje bio čvrst stub kad je riječ o ljubavi, integritetu i upornosti. Taj muškarac, nekadašnji sportaš i trener, izgubio je sve nakon jedne kobne nesreće. Ostao je bez pokreta, bez karijere, bez identiteta koji je godinama gradio. Ali ono što nije izgubio bila je – duša.
Sofiji je upravo ta duša bila sve. Prvi put u životu osjećala je da može voljeti bez kalkulacija, bez potrebe da glumi. Uz njega je mogla biti svoja. Nije joj trebala potvrda okoline. Znala je da je to — ljubav. I zato, kada su joj roditelji prijetili da će je se odreći, kada su se prijateljice povukle iz zajedničkih grupa, a kolege je sažalijevale — nije odustala.
– Bit ćeš mu njegovateljica, a ne supruga – govorili su joj.
- Ali njezina odluka bila je nepokolebljiva. Počeli su planirati vjenčanje. I tako je, korak po korak, stigao i taj dan. Mlada u bijeloj haljini, smirena i ponosna, zakoračila je prema oltaru – znajući da iza nje stoji gomila onih koji nisu vjerovali u njihovu priču.
A onda se dogodilo nešto što je zapanjilo sve prisutne.
On je ustao.
Polako, držeći se za štap, napravio je prvi korak. Pa još jedan. Pa još jedan. Cijela sala je zašutjela. Ljudi su ustali, neki s knedlom u grlu, drugi brišući suze s obraza. Sofia je stajala nasuprot njega, držeći dah. A onda je čula njegove riječi:
– Htjela si me voljeti u kolicima, a ja sam želio da me dočekaš na nogama.
Ispostavilo se da je mjesecima krišom odlazio na rehabilitaciju. Noćima je trenirao, padao, plakao, pa ustajao. Nije znao hoće li uspjeti – ali pokušao je. Jer, kako je kasnije rekao, „Htio sam joj dati ono što nitko drugi nije vjerovao da mogu – dostojanstvo koje nije izgubilo svoju visinu.“
- Ova priča, koliko god izgledala kao filmski scenarij, zapravo je istinski odraz jednog životnog principa koji je u našoj regiji često potisnut – da ljubav ne traži savršenost, već predanost i hrabrost. Psihologinja Ivana Knežević, u intervjuu za RTS (2024), naglasila je da društvo još uvijek favorizira estetske norme i funkcionalnost nad emocionalnom inteligencijom. „Empatija i podrška često bivaju marginalizirani kad nas ljubav odvede putem koji ne odgovara društvenim očekivanjima“, kazala je.
Na regionalnom portalu Lola Magazin, kolumnistica Ljubica Lazić nedavno je pisala o istom fenomenu: „Žene koje vole ‘pogrešne muškarce’ često su percipirane kao žrtve. A možda su zapravo – heroine.“ Sofia je upravo to. Heroina koja nije dopustila da joj definiciju sreće napišu drugi.
Ni naš medijski prostor nije imun na predrasude. Jutarnji list je 2023. godine objavio opsežnu analizu u kojoj je navedeno da osobe s invaliditetom u regiji još uvijek nisu ravnopravno predstavljene ni u medijima, ni u društvu – posebno kada je riječ o emocionalnim i partnerskim odnosima. Ova priča razbija te obrasce.
- I dok su se obiteljske zabrinutosti temeljile na fizičkom stanju njenog partnera, Sofia je odabrala ono što nadilazi tijelo – povezanost duša. On nije bio projekcija njenih očekivanja – bio je stvaran, borben, ranjiv i jak u isto vrijeme.
Na kraju, nije važno jesu li njegovi koraci trajali jednu minutu ili deset. Važno je što su dokazali sve ono što su mnogi pokušavali negirati — da ljubav, kada je istinska, ne poznaje granice. Niti kolica, niti štapove. Niti strah, niti tuđe mišljenje.
Nekima će ovaj čin ostati gesta, drugima motivacija. Za Sofiju, to je bio odgovor na svaku suzu, svaku sumnju i svaku rečenicu izrečenu s neodobravanjem. U tom trenutku, sve što su prošli – dobilo je smisao. I pred svima, on je pokazao: ljubav ne mora biti savršena da bi bila herojska.
