Na rubu sela, u hladnoći veljače, dogodilo se nešto što ni vrijeme ni prostor ne mogu izbrisati. Uz samu prugu, na snijegom prekrivenim tračnicama, jedan čovjek je čuo tihi, gotovo nečujan plač.
Ispod slojeva zamotane, prljave deke, ležalo je dijete – živo, ali na rubu života. Bila je to djevojčica, stara jedva godinu dana, s plitkim dahom i usnama koje su se jedva micale. U tom trenutku, nijedna sumnja nije postojala – nije bilo vremena za pitanja, samo za djelovanje.
Ne čekajući formalnosti, pronađena beba odvedena je lokalnoj medicinskoj sestri Mariji Petrovični, koja je u selu slovila kao žena od riječi, ali i djela. Umjesto da zove policiju, muškarac je odlučio – ako je itko može spasiti, to su Marija i on sam. Tako je započela priča o Aljoni, djevojčici koja nije pronašla samo novi dom, već i novo srce koje će je voljeti.
Prvi mjeseci su bili teški. Nisu to bile klasične brige roditeljstva, već neprestana borba za zdravlje, sigurnost i emotivno ozdravljenje. Djevojčica je bila tiha, često preplašena, ali s vremenom – uz ljubav i pjesme koje je muškarac pjevao, a naučio ih od svoje bake – počela je pokazivati ono što dijete najviše treba: povjerenje.
Nazvao ju je Aljona, po svojoj majci, a ona je to ime nosila s radošću. S tri godine već je slagala riječi u rečenice, a s pet prepoznavala slova i pričala priče o vilama i zimi. Bila je posebno dijete s izuzetnom radoznalošću, ali nikada razmažena – sve je znala cijeniti.
Prema pisanju Večernjeg lista, upravo ovakve priče o spašavanju i posvećenosti pojedinaca iznova bude vjeru u ljudskost – u snagu pojedinca da promijeni nečiju sudbinu bez obzira na okolnosti. Takve priče ne nalazimo svakodnevno, ali kada ih doživimo, ostaju s nama zauvijek.
Godine su prolazile, a Aljona je rasla u snažnu i pametnu djevojku. U školi je bila poznata po disciplini, ali i kreativnosti. Učitelji su je često hvalili zbog ozbiljnosti i predanosti. Njezin otac, iako formalno nije bio njezin biološki roditelj, pratio ju je na svakom koraku, ponosan na njezin trud i snove koje je odlučila slijediti. Kada je odlučila upisati medicinu, znao je da pred sobom ima osobu koja želi dati drugima ono što je njoj jednom bilo uskraćeno – sigurnost.
Studij je završila s odličnim ocjenama, a uz karijeru, u njen život stigla je i ljubav. No, tada se pojavilo ono čega se u dubini duše bojao – kontakt s biološkim roditeljima. Nakon toliko godina, odlučili su javiti se i izraziti želju da je upoznaju. Nije mu zamjerio kada mu je rekla da ih želi vidjeti – znao je da je istina važan dio svake osobnosti.
Kako prenosi N1 Hrvatska, stručnjaci često ističu važnost otvorenog pristupa kada djeca saznaju informacije o biološkim korijenima – ističući da susreti, ako su vođeni iskreno i uz podršku, mogu biti iscjeljujući, a ne razarajući. Tako je bilo i s Aljonom.
Susret s biološkom obitelji bio je emotivan, ali bez velikih drama. Shvatila je da je njeno porijeklo važan komad mozaika, ali da ne mijenja ono što je uistinu dom: čovjeka koji ju je pronašao, zagrlio i nikada nije pustio. Ta veza ostala je netaknuta, možda čak i snažnija.
Danas, Aljona je pedijatrica. Radi s djecom, onako kako su drugi radili s njom – nježno, s osmijehom, ali i čvrstoćom. Majka je dvoje djece, a jedno nosi ime u čast čovjeku koji ju je spasio. Ta činjenica nije simbolična – to je krug života koji se zatvorio, s ljubavlju.
Prema pisanju 24sata.hr, ovakve priče ističu kako krv nije jedini temelj obitelji – povjerenje, briga i prisutnost u najvažnijim trenucima ono su što čini vezu neraskidivom.
Ponekad, najveći trenuci dogode se kad ih najmanje očekujemo. Jedan korak pokraj pruge, jedna odluka da se ne okrene glava – to je bilo dovoljno da se spasi život. Danas, taj život ne samo da postoji, nego cvjeta i vraća svijetu ono što je nekada dobio – ljubav, zahvalnost i predanost.
I zato ova priča nije samo o spašavanju. Ona je o odgovornosti, o moći ljubavi, o hrabrosti da se suočimo s prošlošću i o vjeri u obrazovanje i snagu svakog pojedinca. Jer nikada ne znamo koga ćemo pronaći uz prugu – možda nečiji početak.
