Bio je to 26. mart 1984. godine kada je Branko Ćopić, jedan od najvoljenijih pisaca s prostora bivše Jugoslavije, tiho i nenametljivo završio svoj život onako kako ga je i živio – s dignitetom, tugom i mnogo neizgovorenog.
- Tog dana napustio je stan u blizini “Beograđanke”, svratio do hotela “Moskva”, naručio kafu i, prema riječima konobara, djelovao mirno – možda i previše mirno. Čak ih je počastio, neobično velikodušno. Kada su pitali šta slavi, odgovorio je jednostavno: „Imam, verujte, veliki razlog.“
Nedugo zatim, uputio se ka Brankovom mostu. Okrenuo leđa zgradi Centralnog komiteta, kao da simbolično odbacuje sve ono što ga je godinama tištilo, i skočio. Zvona Saborne crkve oglasila su se u trenutku njegove smrti. Vijest o njegovom samoubistvu sutradan je šturo prenesena u novinama, pod izgovorom “nervnog rastrojstva”, bez istinskog pitanja: zašto?
- Branko Ćopić bio je više od pisca. Bio je svjedok epohe, čovjek koji je istinom razoružavao licemjerje, humorom ublažavao bol i kroz satiru ukazivao na ono što se drugi nisu usuđivali da izgovore. Njegova „Jeretička priča“, objavljena 1950. godine, izazvala je reakciju samog Josipa Broza Tita, koji je u njoj prepoznao kritiku najvišeg partijskog rukovodstva. Iako ga Tito nije dao uhapsiti, nije mu ni oprostio. Od tog trenutka, Ćopićeva karijera bila je pod nadzorom – bio je jedini pisac s dosijeom u Gradskom komitetu i Udbi, a partija mu nikada nije zaboravila neposlušnost.
Iako su mu knjige bile među najčitanijima, prevođene i voljene širom svijeta, Branko je živio dvostruki život. S jedne strane, čovjek kojeg su voljeli čitaoci svih generacija, a s druge – intelektualac kojeg su potiskivali iz kulturnog života, podsjećajući ga stalno na greške koje je „počinio“ govoreći istinu. Blic.rs je u jednom osvrtu istakao da Ćopićeva unutrašnja borba nije bila plod lične slabosti, već odraza surovog društvenog okruženja koje nije opraštalo slobodnu misao.
S godinama je postajao sve tiši. Njegovi romani, posebno “Bašta sljezove boje”, nosili su sve dublje opomene. Tamo, među poetskim rečenicama, naslutio je ono što će doći. Pisao je o jahačima apokalipse, slutnji razaranja, nemiru koji dolazi. Malo ko je tada razumio te riječi, ali kada su 1990-ih godine buknuli ratovi, tek tada je postalo jasno – Ćopić je vidio ono što drugi nisu htjeli da vide.
Po svemu sudeći, nije planirao da ostavi oproštajno pismo. No, kasnije je pronađena poruka, skrivena u kutiji za pribadače njegove supruge Cice. U nekoliko rečenica, kao da sabira cijeli svoj život. Piše o onima koji su ga pokušali spasiti – prijateljima, kolegama, pa i njoj, jedinoj stalnoj tački njegove intime. Poruka završava riječima: „Zbogom lijepi i strašni živote!“
- Prema pisanju portala Danas.rs, Ćopićev slučaj i dalje se izučava u kontekstu državnog pritiska na umjetnike i javne intelektualce u socijalističkoj Jugoslaviji. Njegov slučaj ostaje jedan od rijetkih primjera gdje se cenzura pretvorila u ličnu tragediju. Nije bio ni izdajnik, ni borac protiv države – bio je pisac koji je volio narod više nego partiju, i koji je zbog te ljubavi često bio na pogrešnoj strani istorije.
U njegovoj literaturi ostalo je mnogo vedrine, humora i djetinjaste nevinosti, ali iza te vedrine stajala je bol, tuga i duboko razočaranje. Njegova smrt i dalje lebdi kao nijemi krik protiv licemjerne slobode izražavanja, koja često važi samo dok ne zasmeta moćnima.
- Kako navodi Večernji list, Ćopićev odlazak nije bio samo lični čin – bio je simbol poraza društva koje ne zna šta da radi s onima koji govore istinu, ali i simbol borbe koja još traje: borbe za pravo da se govori srcem, bez posljedica.
Branko Ćopić danas živi u pričama koje se čitaju djeci, u romanima koje citiraju studenti, ali i u rečenicama koje se prepoznaju tek kada bude prekasno. Njegova sudbina je podsjetnik da sloboda izražavanja nije poklon, već borba. I da istina, ma koliko blaga i obavijena humorom, zna da boli – najviše one koji je žele sakriti.
