Rođen je kao Amar, u dijelu Sarajeva gdje su se ožiljci rata još uvijek mogli vidjeti ne samo na zidovima zgrada, već i u očima ljudi. Odrastao je uz oca Samira, čovjeka čiji su pogledi bili strogi, a riječi rijetke.
U njihovom domu nije bilo smijeha, ni porodičnih slika, ni topline. Majke nije bilo, a o njoj se nije govorilo. Svako pitanje završavalo je istom rečenicom: „Umrla je kad si bio beba. Nema više šta da znaš.“Amar nije znao šta je to što mu nedostaje. Jer ono što nije upoznao, nije znao da mu fali. Ipak, nana Fadila bila mu je oslonac. Njena blizina mu je nadoknađivala sve ono što je kuća krila – učila ga je hodati, voljeti, slušati tišinu. No, i ona je šutjela o majci. Samo bi rekla: „Mali si da razumiješ.“
Tako je rastao u tišini, naviknut da izbjegava porodične teme. Na školska pitanja o porodici odgovarao je osmijehom, skrivajući zbunjenost i prazninu. Vremenom je prestao da pita – čak i samog sebe.
- Godinama kasnije, kao student sociologije, jednog dana čistio je stari porodični podrum. Među kutijama je pronašao jednu – zaboravljenu i prašnjavu. U njoj, nekoliko dječijih crteža, stara plišana igračka, i jedna fotografija nasmijane žene toplih očiju. Na poleđini, rukom napisano: „Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“
Ime Aleksa bilo mu je potpuno nepoznato. Osjetio je kako mu se tlo izmiče. Sve što je znao o sebi počelo je da puca. Sa fotografijom u ruci, otišao je ocu. Suočavanje nije bilo lako. Pitao ga je direktno – ko je žena i zašto je potpisana kao njegova majka. Samir je najprije poricao, zatim šutio. Ali Amar je bio jasan – ako ne dobije istinu, nestaje iz njegovog života.
I tada je, napokon, Samir priznao. Priča koju je nosio tri decenije izašla je na vidjelo. Ena je bila Srpkinja, a oni – zaljubljeni prije rata. Njena porodica se protivila vezi. Na rođenju, iz pokušaja da pomire dva svijeta, dali su mu ime Aleksa. No pritisak je bio prevelik. Ena je otišla. Samir mu promijenio ime, podigao ga kao muslimana, uvjeren da ga tako štiti.
- Amaru je srušen identitet. Šetao je gradom satima, ulazio i u džamije i u crkve, tražeći smisao. Znao je da mora da je pronađe. Da je pita. Zašto?Preko poznanstava, pronašao je da se Ena preselila u Novi Sad. Udala se. Nije imala drugu djecu. Poslao joj poruku: „Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači?“
Dva dana kasnije stigao je odgovor: „Jesam. Čitam tvoju poruku kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“Prvi susret bio je na obali Dunava. Ena je imala isti onaj osmijeh s fotografije, ali oči su joj nosile godine tuge. Rekla mu je da je tada bila mlada, slomljena, rastrzana između ljubavi i porodičnih očekivanja. Otišla je jer nije znala kako da ostane.
Amar joj nije rekao da je oprostio. Nije bio siguran da može. Ali nije osjećao mržnju. Samo je želio znati. Istina je boljela, ali je i oslobađala.
Vratio se kući. Prišao je ocu. Zagrlio ga je prvi put u životu. Rekao mu: „Ti si moj otac. I dalje te volim. Ali nikada ti neću oprostiti što si odlučivao ko ću biti.“Danas, Amar – ili Aleksa – živi pomiren s obje strane svoje priče. Slavi i Bajram i Božić. Piše eseje o identitetu, pripadnosti i pomirenju. U potpisu koristi inicijale A. Sehić – jer vjeruje da je to pravo ime onoga što je postao. Spoj svega što jest.
Shvatio je da istina ne mora biti savršena da bi bila važna. I da ponekad moraš da izgubiš sve ono što si mislio da jesi – da bi pronašao ko zaista jesi.
