Kao novorođenče bez glasa i bez imena, Vesna Petrović bila je ostavljena u plastičnoj kesi u šumarku ispod Kalemegdana. Bilo je to 1963. godine, kada je kao nedonošče, umotano u belo ćebence i flanel pelene, ostavljena nadomak stovarišta Tehnohemije.
- Na njoj su još bile pupčane rane i šareni pokrivač, a njena sudbina je već tada postala priča o potrazi – ne samo za identitetom, već i za ljubavlju koju nikada nije osjetila u prvim danima života.
Odvedena je u Zvečansku, poznatu ustanovu za brigu o napuštenoj djeci u Beogradu, gdje je, kako navodi, dobila svoje prvo ime – Manojlović Nera. Iako nije bilo moguće utvrditi njen pravi identitet, sudskim rešenjem od 30. maja te godine upisana je u evidenciju i dodijeljen joj je datum rođenja: 20. april 1963. Dvogodišnja borba za život, sigurnost i pripadnost završava usvajanjem u Ćupriji, gdje dobija novo ime – Vesna Petrović. Tamo počinje njeno djetinjstvo, ali ono ne donosi odgovore koje je kasnije očajnički tražila.
- Živjela je na relaciji između Zvečanske i jedne hraniteljske porodice čijih se detalja danas ne sjeća jasno. Usvojitelji, koji su se činili kao kraj potrage, preminuli su prije više od trideset godina – bez da su ikada priznali da nije njihovo biološko dijete. Čak ni u posljednjim danima nisu otvorili vrata istine. U staroj porodičnoj kući, jedna fioka postaje početak istine. Tu, u starim papirima i neizgovorenim tragovima, Vesna počinje da sastavlja mozaik svog porijekla.
Njena potraga vodila ju je kroz razne ustanove – matičnu službu Starog Grada, domove i arhive u Beogradu, ali svaki dokument otvarao je nova pitanja. Ko su njeni roditelji? Zašto je ostavljena? Ko joj je dao ime? Nijedno ime, nijedan broj dosijea nije donosio odgovor koji bi zatvorio krug.
- Ipak, jedna zagonetna rečenica, izrečena s rezervom, postaje nit vodilja – rođak njenih usvojitelja pomenuo je kako postoji sestra bliznakinja, možda u Novom Sadu. Ta misao, godinama prigušena, ponovo je zasijala kada je 2022. godine Vesna podijelila svoju priču na Fejsbuk stranici dobrotvorne organizacije „Gestohlene verkaufte Kinder suchen leibliche Eltern/ihre Kinder exYu“. To je mjesto gdje se okupljaju oni koji tragaju za izgubljenim rodbinskim vezama – majke koje traže djecu, sestre koje traže sestre, i djeca koja žele znati ko su.
U emotivnoj objavi, Vesna je navela da ima krvnu grupu B pozitivnu i da planira uskoro da uradi MyHeritage DNK test. Napisala je: „Ako nađem svoju majku, ne krivim je. Samo želim da je upoznam. Da saznam imam li nekoga svog, osim svoje djece.“ Ta rečenica oslikava složenu emociju oprosta i potrebe za pripadanjem.
Prema podacima Centra za socijalni rad u Beogradu, godišnje se prijavi nekoliko desetina slučajeva ljudi koji tragaju za svojim biološkim roditeljima, posebno iz perioda 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, kada su procedure usvajanja bile netransparentne. Kako navodi N1 Srbija u analizi iz 2023, mnogi slučajevi iz tog vremena ostaju nerasvijetljeni zbog nedostatka dokumentacije i neregistrovanih usvajanja.
- Zanimljivo je da Vesna vjeruje kako sestra bliznakinja najvjerovatnije liči na nju. Taj detalj dodaje dodatnu emocionalnu težinu potrazi – zamisliti nekoga sa svojim licem, svojim očima, svojim izrazom, a nikada ga sresti. Istraživanja su pokazala da psihološki osjećaj gubitka identiteta kod osoba koje ne poznaju svoje korijene može imati ozbiljne posljedice na emocionalni razvoj. Psiholog.rs, stručni portal za mentalno zdravlje, ističe da su traume iz ranog djetinjstva, posebno one koje uključuju odvajanje od bioloških roditelja, česte kod osoba koje su usvojene bez znanja o svom porijeklu.
Uprkos svemu, Vesna ne odustaje. Danas je majka, ali ostaje dijete koje traži odgovore. U svojoj objavi zahvaljuje se svima koji su joj pomogli i onima koji su pokazali empatiju, dodajući da ne traži krivicu, već samo istinu. Ta jednostavna, ljudska potreba – da znaš ko si i odakle dolaziš – stoji kao simbol sve djece koja su nekada bila ostavljena, izgubljena ili zaboravljena.
- Na kraju, valja napomenuti da organizacije poput Beogradskog centra za ljudska prava pozivaju nadležne institucije da otvore arhive i olakšaju uvid građanima koji pokušavaju da otkriju svoje korijene. Transparentnost i empatija postaju ključni faktori u procesima koji mijenjaju živote.
Vesna Petrović, čije je ime godinama bilo brižno čuvana tajna, sada je simbol istrajnosti i nade. Njen glas danas nije samo njena lična potraga, već i jasan poziv društvu da se ne zaboravi nijedno dijete ostavljeno u tišini.
