Ljubav je univerzalna, ali društveno prihvatanje ljubavi među istim polovima još uvijek je izazov – pogotovo u zemljama gdje tradicionalne norme duboko oblikuju kolektivnu svijest. Upravo zbog toga, ispovijest doktora Aleksandra Kibela i njegova veza s devet godina mlađim Ivanom Ptičarom snažno su odjeknuli u cijelom regionu, izazivajući talas reakcija, komentara i podjela među građanima.
- Aleksandar Kibel, poznati hrvatski internista iz Osijeka, odlučio je javno govoriti o nečemu što većina ljudi u njegovom položaju još uvijek krije. U autobiografskoj knjizi “Imati muda”, koju je pisao u tišini bolničkih dežurstava, ne priča samo o profesionalnim izazovima, već i o ličnom razotkrivanju – o trenutku kada je prepoznao da se zaljubio u muškarca. Ta spoznaja, kako sam kaže, nije došla u mladosti, već kasnije u životu, onda kada je upoznao Ivana – profesora povijesti i njemačkog jezika.
„Naš greh je što smo mi dvojica muškaraca koji se vole. Kome smo naškodili? Nikome.“ – tom rečenicom Kibel sažima suštinu svog iskustva. Jer ono što je za njega ljubav, razumijevanje i sloboda, za mnoge je izazov normi koje ne žele da se mijenjaju. I upravo tu počinje sukob koji njegova priča izaziva.
Veza između Aleksandra i Ivana uzburkala je javnost, najviše zbog činjenice da je Kibel prethodno bio u braku sa ženom, s kojom ima kćerku Noru. Mnogi su njegov čin okarakterisali kao sebičan, optužujući ga da je razorio porodicu zbog “hirne zaljubljenosti”. Međutim, u svojoj knjizi, Aleksandar jasno navodi da nije riječ o hiru, već o godinama potiskivanja vlastitog identiteta i želji da ne živi u laži – ni prema sebi, ni prema drugima, a ponajmanje prema djetetu.
- Njegova ispovijest mogla bi biti doživljena kao čin hrabrosti, ali dio javnosti ju je okarakterisao kao provokaciju. Na društvenim mrežama osvanule su hiljade komentara – od onih koji su mu iskazali podršku do brutalnih osuda i vrijeđanja. “Nastrano”, “neprirodno”, “šta će mu dijete misliti?”, samo su neki od učestalih komentara, pokazujući koliko je put do potpune društvene tolerancije još uvijek dug.
Sociolozi u regionu često upozoravaju na to da brakovi koji se sklapaju zarad očekivanja, a ne istinske bliskosti, na kraju pogađaju sve – uključujući i djecu. Kibel je, kako sam kaže, želio da Nora zna istinu. Da je otac voli, ali i da ne može više živjeti u ulozi koju nije birao iznutra. Njegova priča postavlja pitanje: da li je poštenije živjeti laž radi prihvaćenosti, ili istinu radi vlastitog mira?
U razgovoru za domaće medije, psihologinja Irena Vujović navela je za Slobodnu Dalmaciju da su ovakve javne ispovijesti izuzetno važne, jer razbijaju tabu i podižu svijest o emocionalnim i psihološkim posljedicama negiranja seksualnog identiteta. “Ljubav ne bi trebala imati prefiks, ali društveni konteksti je i dalje tumače kroz prizmu straha i navike,” rekla je Vujović.
- No, ne može se zanemariti činjenica da su ovakve priče i podsjetnik da sloboda izražavanja u regionu često nosi cijenu. Kibel se, uprkos osudama, ne povlači. Njegova knjiga postala je glas onih koji se osjećaju nevidljivo, i inspiracija onima koji još uvijek nemaju snage da izađu iz vlastitih okova. On ne traži odobravanje – traži prostor za postojanje.
Zanimljivo je i to da je njegova knjiga naišla na odličan prijem u književnim i akademskim krugovima. Ugledni hrvatski novinar Boris Dežulović naveo je da je “‘Imati muda’ djelo koje nije samo emotivna ispovijest, već društveni izazov i ogoljena istina o onome o čemu šutimo predugo.” Uprkos negodovanju dijela javnosti, knjižare u Zagrebu i Splitu zabilježile su značajan rast interesa za ovu knjigu, što ukazuje na tihu, ali prisutnu potrebu da se čuju i drugačije priče.
- U svojoj srži, Kibelova priča nije politička, niti propagandna – to je jednostavno priča o ljubavi, krizi identiteta i ličnoj evoluciji. Ona ne poziva na revoluciju, već na razumijevanje. Na poštovanje tuđe intime, čak i kad nam nije bliska ili poznata.
Jer, kako je sam rekao: “Naš grijeh je što se volimo. Ako je to najveći problem koji društvo ima – možda i nije problem u nama.”
