U narodu se Sveti Ilija oduvijek poštovao s posebnim strahopoštovanjem. Smatra se jednim od najsilnijih svetaca, koji ne donosi samo blagoslov, već i upozorenje – jer njegova snaga dolazi s pravilima koja ne smiju biti prekršena.
- Iako je praznik Svetog Ilije 2. avgusta, pripreme i običaji počinju nekoliko dana ranije, a narodna vjerovanja u tom periodu postaju posebno izražena.
Predanje kaže da će se sve „pokidati“ ako se određene stvari rade uoči ili na sam praznik, što je metafora za nesreću, lomove i prekide u životu. Zato, tri dana prije i tri dana poslije Svetog Ilije, žene ne peru veš, posebno košulje. To nije samo zabrana iz praznovjerja, već izraz poštovanja prema svecu koji se, kako se vjeruje, ne podnosi lako kršenje tih tihih, ali moćnih pravila.
- Praznik Svetog Ilije je ujedno i trenutak simboličnog prelaska godišnjih doba. Narod kaže: “Prepodne je leto, popodne jesen”, jer često baš tog dana dolazi do promjene vremena – nagli vjetrovi, grmljavine i pljuskovi nisu rijetkost. Ove promjene su se nekada tumačile kao znak nebeske sile, Ilijine snage kojom pokazuje svoju prisutnost i moć.
Zanimljivo je i vjerovanje da ni orlovi tih dana ne piju vodu, a ljudi prema vodi iskazuju poseban respekt. U nekim krajevima, smatra se da nakon Svetog Ilije “nema više kupanja u rekama”, jer voda tada postaje „hladna“ u simboličnom, ali i duhovnom smislu – sunce više nije ono isto, a priroda se polako priprema za jesen.
Jedan od najljepših običaja vezanih za ovaj praznik jeste konzumacija meda. Na Svetog Iliju jede se med kako bi godina donijela zdravlje, slatkoću i blagostanje. Majke u nekim krajevima čak maze obraze djece medom, vjerujući da će ih tako čuvati snaga sveca i blagodeti prirode. Ovaj čin, iako jednostavan, nosi duboku simboliku – zaštitu, ljubav i vjeru u snagu prirodnih darova.
- U tradiciji postoji i upozorenje da se ne treba krstiti kada pukne grom na Ilindan, jer se vjeruje da tada Sveti Ilija gađa đavola – i da se on, da bi se sakrio, skriva upravo pod krst. Još jedno staro vjerovanje kaže da ne treba gledati gdje je grom udario, jer je to „mjesto tame“ – gdje je, prema narodnom shvatanju, sila zla bila pogođena.
Za mnoge, ovaj praznik je mješavina svetosti, prirodne snage i narodnog pamćenja. Sveti Ilija se ne slavi samo molitvom, već i uzdržavanjem od određenih radnji, poštovanjem prirode, tišinom pred olujom i pažljivim osluškivanjem simbola. Ljudi su vjerovali da on putuje nebom u ognjenim kolima, da uz pomoć gromova razdvaja dobro od zla, i da ne prašta lako onima koji ne pokažu poštovanje.
Kako piše Svetosavlje.org, Sveti Ilija se u crkvenoj tradiciji poštuje kao „nebeski revnitelj“, prorok koji nije umro već je „vatrenim kolima uznesen na nebo“. U tom uznesenju leži i poruka praznika: da sila nije u snazi, već u pravdi; da se priroda ne može silom ukrotiti, već samo poštovanjem.
- U današnje vrijeme, kada se sve češće zaboravljaju drevni običaji, priče poput ove podsjećaju koliko su naši stari bili povezani s prirodom i vjerom. Iako se danas mnogi običaji ne praktikuju doslovno, njihova suština i simbolika ostaju – kao poziv na skromnost, oprez i poštovanje prema silama koje nas nadilaze.
Sveti Ilija, sa svojom moćnom prisutnošću na nebu i u narodnom pamćenju, i dalje ostaje jedan od onih praznika koji nas podsjeća da nisu svi dani isti – i da neki, baš poput ovog, nose težinu drevne tišine i snagu groma u jednom.
