Razvod roditelja jedan je od najtežih događaja koje dijete može doživjeti. I dok odrasli s vremenom pronađu način da nastave dalje – često sa novim partnerima, novim životima i novim početkom – djeca ostaju zarobljena između dva svijeta koja se više nikada ne mogu spojiti u jedan. Oni nose teret rana koje se teško zacjeljuju, ožiljke koje niko ne vidi, ali ih nose kroz cijeli život.
- U nastavku donosimo potresnu ispovijest jednog mladića, djeteta razvedenih roditelja, koji je svoje osjećaje pretočio u riječi kako bi pokazao koliko duboko razvod može pogoditi one najmlađe.
“Tata je izgradio novi život. Mama je pronašla novog supruga. A ja? Ja nisam dobio novu porodicu, ni novog oca. Ostao sam izgubljen dio slagalice koju niko više ne pokušava sastaviti,” započinje svoju priču.
Njegovo djetinjstvo se do razvoda činilo sretnim. Zajednički izleti, igre s mamom i odlasci na utakmice s ocem činili su se kao temelj sigurnog svijeta. Ali kako su tenzije među roditeljima rasle, atmosfera u kući postajala je sve teža. “Bilo je lakše kada su se svađali nego kada su sati prolazili u mukloj tišini,” prisjeća se.
- Jednog dana otac je otišao. Bez riječi, bez pozdrava. Samo nestao. Mama je plakala danima, govoreći da je sve to zbog druge žene. Tada još nije shvatao što ta riječ znači, ali znao je da je ona razlog što više nema svog oca. “Mrzio sam ga. Mrzio sam što me više ne vodi na utakmice, što je zbog te žene mama plakala, što više nije bilo smijeha u kući,” kaže.
Kasnije je shvatio da istina možda nije bila tako jednostavna. Majka je tvrdila da otac ne pita za njega. Otac je govorio suprotno – da mu je majka branila da vidi sina. “Možda nikada neću saznati ko je bio u pravu, ali tada mi se činilo da nije važno. Bio sam uvjeren da nisam važan ni jednom ni drugom,” iskreno priznaje.
Na njegov rođendan majka ga je pitala želi li vidjeti oca. Besno je odgovorio “ne”. Ona je tada odahnula i rekla rečenicu koju nikada neće zaboraviti: “Sumnjam da i on tebe želi vidjeti sada kad mu nova žena nosi dijete.” Te riječi su ga zauvijek obilježile.
- Kada su se, po nalogu socijalne službe, ponovo susreli, na sina su navrli svi potisnuti osjećaji. Vikao je na oca, izgovarao stvari koje su ga godinama boljelo. Potom su uslijedile sesije kod psihologa i dugotrajni sudski procesi. “U nekim periodima sam ga viđao, u nekima ne. Nije se borio dovoljno. Kada sam mu zabranio da dođe na moje krštenje, samo je otišao,” kaže.
Godinama kasnije, na društvenim mrežama vidio je da je otac dobio sina. “Njega je vodio na utakmice, mene više nije zvao,” tiho dodaje. Majka se preudala i procvjetala, ali za njega je sve to bilo teško prihvatiti. Na prijedlog da provede vikend kod oca, osjetio je izdaju. Uslijedio je emocionalni slom i boravak u bolnici.
- “Na kraju sam se udaljio od oboje. Oni su nastavili svoje živote, a ja sam ostao sam. Tata je dobio novu porodicu. Mama je dobila novog muža. Ja nisam dobio ništa od toga,” priznaje.
Danas, godinama kasnije, kaže da ima korektan odnos s oboje, ali ništa više od toga. “Volim ih jer su moji roditelji, ali rana nije nestala. Oboje su me na svoj način izdali. Naučio sam da ih ne mrzim, ali i dalje osjećam tugu i prazninu.”
Na kraju dodaje: “Kada jednog dana budem imao svog sina, želim da mu pružim ono što meni nije pruženo. Da ga vodim na izlete, da mu kupim sladoled na trgu, da ga izvučem iz kreveta smijući se. A ako ikada dođe trenutak da se rastajem od njegove majke, želim da to učinim tako da njemu ne srušim cijeli svijet.”
