Mislila je da je prošla sve životne oluje. U pedesetoj godini, s odraslom djecom koja su otišla svojim putem i s mužem s kojim je dijelila više od 25 godina braka, vjerovala je da su konačno stigli u mirnu luku. Bio je to period kada čovjek pomisli da ga više ništa ne može iznenaditi.
- Ali sudbina je imala drugačije planove.
U rutini svakodnevnice, u tišini koja je obavila njen život, pojavilo se nešto što nije očekivala. Osjećaji koje je mislila da je zauvijek zakopala ponovo su oživjeli. Nije vjerovala da u pedesetoj može osjećati leptiriće u stomaku, da može izgubiti razum poput zaljubljene djevojčice.
Sve to dogodilo se zbog čovjeka kojeg je oduvijek poznavala – komšije koji je uvijek bio ljubazan, spreman da pomogne oko drva ili ponese kante, i koji se javljao s osmijehom. Počelo je naizgled bezazleno: kafa uz razgovor, pa još jedna. Poruke koje su postajale sve prisnije, šale koje su prelazile granicu, a zatim i dodir u prolazu.
- I prije nego što je shvatila šta se dešava – desilo se.
Komšija joj je pružio ono što je u braku odavno izgubila: pažnju, nježnost, pogled koji je podsjetio da je još uvijek žena. Ponovo se osjetila viđeno, poželjno, živo.
Svjesna je da je pogriješila. Ne pokušava se opravdati. Samo priznaje da nije mogla predvidjeti koliko će istina, kada izađe na vidjelo, boljeti.
Jednog popodneva, dok su sjedili uz kafu, zazvonio joj je telefon. Poruka od muža:
„Zaboravila si da isključiš Bluetooth.“
- Srce joj je stalo. Pogledala je i shvatila – bežična slušalica na njenom uhu još je bila povezana s njegovim automobilom. Sjedeći stotinjak metara dalje u kamionetu, on je čuo sve. Svaku riječ. Svaki uzdah.
Nije ušao u kuću. Nije vikao. Nije je pogledao. Samo je tiho otišao.
Satima kasnije stigla je još jedna poruka:
„Kad te prođe, vrati se po stvari.“
- Taj trenutak slomio je njen svijet. Muž nije rekao djeci šta se dogodilo. Nije pravio scenu. Nestao je iz njenog života dostojanstveno, a upravo ta tišina zaboljela je više od bilo kakvih riječi.
Komšija, s druge strane, nestao je bez traga. Nije došao ni da uzme bicikl koji je ostavio kod nje. Kao da nikada nije ni postojao.
A ona? Ostala je sama.
- „Plačem tiho, bez drame. Znam da sam izgubila najboljeg čovjeka kojeg sam ikada imala,“ priznaje sada, gledajući u prazne zidove svog novog stana. Muža koji ju je volio iskreno, koji je bio stub njihove porodice i koji joj nikada nije nanio ni najmanju bol. Njegova šutnja postala je njena najveća kazna.
Danas živi sama. Djeca dolaze, donose namirnice, pomažu oko svega. Ali noći… noći su najteže. Kad zatvori oči, vidi ga kako stoji pored kamioneta, pogleda u kojem joj je rekao sve – bez ijedne riječi.
U tom trenutku izgubila je sve: dom, godine zajedničkog života, i najvažnije – njega.
I ono što najviše boli jeste spoznaja da je to shvatila prekasno.
