Veoma je važno da roditelji zapamte ignorisanje nije vaspitanje. Takav pristup može ostaviti dublje posljedice nego što mislite i ostaviti trajne ožiljke na duši djeteta.
- Mnogi roditelji često pogriješe u načinu kako reaguju na dječije nestašluke. Iako djeca ponekad djeluju zrelije nego što zaista jesu, ona nisu mali odrasli ljudi koji mogu razumjeti suptilne poruke ili “tihe lekcije” koje im šaljete svojim ponašanjem. Oni tada najviše trebaju vašu prisutnost, a ne tišinu.
Roditelji ponekad biraju da ignorišu dijete nakon što ono napravi grešku, vjerujući da će ga to naučiti odgovornosti. Ova metoda možda funkcioniše u odnosima među odraslima – kada ignorisanje bude shvaćeno kao znak za introspektivu i izvinjenje. Međutim, kod djece ono šalje sasvim drugačiju poruku: “Ljubav roditelja je povučena baš kada mi najviše treba.”
Granice u odnosu roditelj-dijete su neophodne, ali tišina i odbacivanje nikada ne smiju biti dio tog procesa. Kada se roditelj okrene od djeteta u ključnim momentima, ono uči da mora da se dokazuje kako bi zaslužilo ljubav.
Zamislite ovu situaciju:
Dečak od 6 godina prospe supu.
Otac mu viče, a zatim zaćuti i ne obraća mu se.
Dječak pokušava da priđe, ali otac ostaje tih, hladan i ljut.
Dječak tada pomisli: “Vredim samo kad sam dobar. Bolje da odem u sobu i postanem nevidljiv.”
Ovakvo ponašanje ne popravlja grešku, već stvara unutrašnji glas koji šapće: “Kriv sam, čak i kad nisam.” Taj glas dijete nosi sa sobom u odrasli život.
- Kako reagovati drugačije?
Ako dijete prospe supu, dovoljno je da roditelj kaže: “Hajde zajedno da obrišemo.” Time se kritikuje ponašanje, a ne dijete. Ono uči da roditelj ostaje uz njega čak i kada pogriješi i da ljubav nije uslovljena savršenstvom.
Slično važi i kada dođe do svađe između braće i sestara:
Devojčica od 4 godine udari brata.
Majka je izgrdi i ode, ne gledajući je i ne reaguje na njene pozive.
- Djevojčica se tada osjeća kao da njena vrijednost zavisi od toga koliko je savršena. Uči da mora da zasluži ljubavUmjesto toga, majka može reći: “Ne želim da udaraš svog brata. Hajde da sjednemo i smirimo se zajedno.” Time dijete uči da ima priliku da popravi grešku i da ga ljubav neće napustiti zbog pogrešnih postupaka.
Za djecu u njihovim nježnim godinama najvažnije je da nauče: ljubav liječi, a tišina ranjava. Roditelj koji ostaje uz dijete kada je teško pruža mu temelj sigurnosti i snage za cijeli život.
