Još uvijek mi je urezano u sjećanje djetinjstvo ispunjeno malim, ali beskrajno vrijednim trenucima koje tada nisam znao cijeniti. Imao sam samo sedam godina kada sam počeo redovno odlaziti kod svog djeda. Svaki susret bio je obilježen njegovim nježnim stiskom ruke, toplinom i pažnjom koju je samo on znao pružiti. Njegova kuća nije mi bila samo običan dom – ona je za mene predstavljala utočište, ispunjeno tišinom, tihim pjesmama i mirisom grožđanog soka koji mi je uvijek pripremao, bez iznimke.
- Taj sok bio je simbol naše posebne veze. Postao je dio naše rutine, kao da mi je kroz svaki gutljaj slao tihu poruku ljubavi i sigurnosti. Svaki naš susret bio je obilježen njegovim blagim dodirom mog lica. Tada sam mislio da je to samo njegov način igre, da mi na taj način pokazuje koliko me voli. Bio je tih čovjek, pun strpljenja i blagosti, i često bi tiho pjevušio stare melodije kojih se i danas sjećam. Nije mnogo govorio, ali u njegovom dodiru i tonu glasa osjećala se toplina koja je govorila više nego riječi.
Tek mnogo godina kasnije, kada sam bio dovoljno odrastao da shvatim svijet oko sebe, saznao sam nešto što me je duboko pogodilo. Moj djed je bio slijep. Izgubio je vid u svojoj četrdeset i drugoj godini nakon nesreće koja mu je zauvijek promijenila život. To saznanje me je pogodilo poput munje. Bio sam šokiran, zbunjen, a iznad svega obuzet tugom.
Odjednom su svi ti trenuci iz djetinjstva dobili potpuno novo značenje. Shvatio sam da njegovo držanje za ruku, njegovo milovanje mog lica, nisu bili samo izrazi ljubavi. To je bio njegov jedini način da me “vidi”. Nikada me nije mogao gledati očima, ali me je doživljavao srcem i dlanovima. Svaki put kada bi mi dotaknuo lice, pokušavao je u mislima stvoriti sliku mog izgleda. Htio je zapamtiti obrise mog lica, moj osmijeh, sve ono što je za njega činilo život stvarnim i ispunjenim.
- Taj novi uvid u prošlost donio je gorak okus u moja usta. Poželio sam da sam tada znao istinu, da sam shvatao kroz što prolazi. Možda bih mu više pomagao, možda bih bio pažljiviji, možda bih bio zahvalniji. Nedugo nakon što sam to otkrio, moj djed je preminuo. Ostala je tišina, praznina i osjećaj krivice koji me s vremena na vrijeme obuzima.
Danas, kad god pomislim na njega, ne vidim samo svog djeda – vidim čovjeka koji je, uprkos svom hendikepu, pružao ljubav i toplinu bez granica. Bio je tiha snaga mog djetinjstva, čovjek koji je volio bez zadrške i davao najbolje od sebe, iako je svijet mogao doživjeti samo putem dodira. Njegova sljepoća nikada nije stajala između nas, ali sada razumijem da je on mene volio dublje i iskrenije nego što sam ja tada mogao pojmiti.
- Sjećanja na njega nisu izblijedjela s vremenom – naprotiv, postala su jasnija i vrednija. Svaki put kada osjetim miris grožđanog soka, kada začujem tiho pjevušenje stare pjesme ili kad nježno dotaknem lice svog djeteta, sjetim se njega. I tada, u tišini trenutka, zahvalim mu se – na ljubavi, na strpljenju, na svemu što je bio.
Njegov život i način na koji je volio naučili su me koliko je važno cijeniti male stvari, dodire, osmijehe i tišinu ispunjenu značenjem. Shvatio sam da prava ljubav ne poznaje granice, da vidi i tamo gdje oči ne mogu. On me naučio kako gledati srcem, kako prepoznati ljepotu u najtišim trenucima i kako prenositi nježnost dalje, na one koje volimo.
Danas, kada se zagledam u lice svog djeteta, osjećam istu onu blagost koju sam osjećao pored svog djeda. Kao da su njegove ruke, i dalje nevidljive, prisutne u mom životu. Svaki trenutak s njim bio je dar kojeg tada nisam bio svjestan, ali sada ga nosim duboko u sebi. Zauvijek.
