Nakon gotovo pola vijeka tišine, tuge i neizvjesnosti, u selu Trnava dogodio se trenutak koji je dirnuo srca mnogih Mejrema Karišik iz Novog Pazara konačno je zagrlila svog sina Faruka, kojeg nikada ranije nije vidjela. Njihov susret nakon 40 godina razdvojenosti rasplakao je gledaoce širom regiona, ostavivši snažan emocionalni trag i još jednom podsjetivši na dubinu i snagu majčinske ljubavi.
- Priča o Mejremi prvi put je izašla u javnost prije nešto više od dva mjeseca, kada je objavljena dirljiva reportaža o njenom dugogodišnjem traganju za izgubljenim djetetom. Kako je tada ispričala, Mejrema je kao mlada žena živjela na Kosovu, gdje je rodila sina, ali je nekoliko dana nakon porođaja bila prisilno razdvojena od djeteta i protjerana iz porodičnog doma. O razlozima koji su doveli do takve odluke nikada nije dobila jasan odgovor, a život ju je odveo nazad u Novi Pazar, gdje je nastavila da živi, ali sa trajnom ranom u srcu.
Mejrema nikada nije prestala da se pita gdje je njen sin, da li je živ, kako izgleda, i da li će ga ikada imati priliku sresti. Tokom četiri decenije, nosila je neugasivu nadu, uvjerena da će istina jednog dana izaći na vidjelo. “Samo sam željela da mu pogledam lice, da znam da je dobro. To je bila jedina molitva koju sam ponavljala godinama”, ispričala je Mejrema novinarima nakon susreta.
- Preokret u njenoj potrazi dogodio se zahvaljujući velikom trudu i posvećenosti humanitarca Hide Muratovića, koji je sa svojom ekipom odlučio da pomogne ovoj ženi da pronađe sina. Kroz detaljno istraživanje, rad na terenu i uz pomoć ljudi koji su bili spremni pomoći, došlo se do informacija koje su dovele do Faruka – danas odraslog čovjeka koji živi i radi u inostranstvu. Kada mu je saopštena istina o njegovom porijeklu i majci koju nikada nije upoznao, Faruk nije oklijevao ni trenutka. Odmah je odlučio da dođe i sretne ženu koja ga je donijela na svijet.
Sam susret između majke i sina bio je duboko emotivan. Sve je zabilježio kamerman Emir Smajović, a snimak je ubrzo postao viralan na društvenim mrežama. Na njemu se vidi kako Mejrema, uplakana i drhtavih ruku, pruža ruke prema nepoznatom muškarcu i izgovara: „Sine moj… Allahu dragi, da li sanjam?“ U tom trenutku, svi prisutni zanijemili su pred silinom emocija koje su ispunile prostor. Faruk joj prilazi, brišući suze, i šapatom odgovara: „Tražio sam je godinama… Kad sam saznao istinu – znao sam da moram doći. Neka mi halali…“
Njihov zagrljaj trajao je dugo, u tišini prepunoj riječi koje nikada nisu izgovorene, ali su u tom trenutku bile suvišne. Bio je to zagrljaj koji briše decenije, boli, pogrešnih odluka i tuđih grešaka. Prisutni su plakali zajedno s njima, svjesni da su svjedoci nečega što nadilazi obične životne priče.
- Ova dirljiva priča o ponovnom susretu majke i sina duboko je odjeknula u javnosti. Mnogo je onih koji su u ovom slučaju prepoznali svoje sopstvene gubitke, potrage ili nade. Ljudi su masovno izražavali podršku Mejremi i Faruku, nazivajući njihov susret pobjedom ljubavi i istine.
Osim što nosi snažnu emocionalnu poruku, ova priča otvara i važno pitanje – koliko još ljudi živi slične sudbine, razdvojeni usljed okolnosti koje nisu mogli kontrolisati? Koliko je još majki koje ne znaju sudbinu svoje djece? I koliko je djece koja su odrasla bez pravih odgovora o vlastitom identitetu?
- Majčinska ljubav, kako se pokazalo, ne poznaje granice ni vrijeme. Iako je Mejrema bila uskraćena za djetinjstvo svog sina, nikada nije prestala vjerovati da će doći dan kada će mu moći reći koliko ga voli. Faruk, s druge strane, odrastao je nesvjestan istine, ali mu je osjećaj praznine bio signal da nešto nedostaje. Kada su se ti dijelovi slagalice napokon spojili, dobili smo priču koja se ne zaboravlja.
Ovaj susret je više od vijesti – on je podsjetnik na snagu nade, na moć upornosti i na važnost humanosti. Da nije bilo pojedinaca koji su odlučili pomoći bez interesa, ova priča bi možda ostala samo tihi bol jedne majke. Umjesto toga, danas svjedočimo jednoj pobjedi života, u kojoj su osjećaji, istina i ljubav našli svoj put do ponovnog susreta.
U vremenu kada se svakodnevno suočavamo s hladnoćom sistema i otuđenjem među ljudima, ovakve priče nas vraćaju onome što je zaista važno – ljudskosti, povezanosti i porodici.
