U današnjem članku vam donosimo jednu jako zanimljivu temu o ženi koja se našla u jednoj situaviji koja je jako šokira.U vremenu kada ljudi rijetko zastanu da se osvrnu, saslušaju ili pomognu, još uvijek postoje oni čija tiha dobrota ostavlja neizbrisiv trag.
- Nisu glasni, ne traže pažnju, niti priznanja – ali upravo njihova prisutnost mijenja živote, često neprimjetno, ali zauvijek.Jedna od tih osoba bila je Ljubica Petrović, skromna žena iz Zemuna, čije je postojanje tek nakon mnogo godina dobilo težinu koju je oduvijek zasluživalo. Živjela je jednostavno, gotovo neprimjetno, u maloj porodičnoj kući, uz svakodnevne navike koje su se ponavljale s nježnom dosljednošću. Svakog jutra bi se uredila, prošla pored obližnje pekare, kupila hleb i jogurt, a potom se uputila ka pijaci gdje je prodavala domaće sapune, koje je pravila po receptu svoje pokojne majke.
Na tom putu, pred crkvom u starom dijelu Zemuna, godinama ju je dočekivala ista slika – dječak, vjerovatno ne stariji od deset godina, u pohabanoj, prevelikoj jakni, sjedio bi na stepeništu s pogledom spuštenim, a rukom tiho ispruženom. Nije govorio, nije molio, samo je sjedio, s očima koje su govorile mnogo više nego riječi.
- Ljubica mu je svakog dana ostavljala 100 dinara. Nije pitala kako se zove, niti je očekivala zahvalnost. Njene riječi su bile jednostavne: “Za doručak, dušo.” Dječak bi klimnuo glavom, s jedva primjetnim osmijehom koji je u sebi nosio više zahvalnosti nego što bi ikada mogao izgovoriti. Za nju, to nije bio prosjak – bio je to dječak kojem je život prerano oduzeo djetinjstvo.Njihova svakodnevna razmjena – pogled, novac, osmijeh – postala je neizgovoreni ritual, povezanost koju nisu morali imenovati da bi je oboje osjećali.
Godinama je to trajalo, sve dok jednog hladnog decembra nije došao dan koji je Ljubici preokrenuo svijet. Njen muž, Radomir, čovjek s kojim je dijelila tri decenije života, iznenada je preminuo. U njenom domu više nije bilo smijeha, sapuna ni odlazaka na pijacu. Povukla se, slomljena, u tišinu svoje kuće, bez snage da nastavi ono što ju je nekada ispunjavalo.
- Tih dana nije ni prolazila pored crkve. I dječaka više nije viđala. Tuga je zamijenila sve svakodnevne navike.Na dan sahrane, kada se vratila u svoju praznu kuću, Ljubica je ispred vrata zatekla kesu. U njoj su bili cveće, čokolada i mala cedulja. Na papiru je stajalo:“Ne znam kako da vam se zahvalim. Hvala što ste svaki dan bili čovjek prema meni. Sad želim da ja budem čovjek prema vama. Nisam zaboravio. I neću. Vaš Marko.”Taj dječak bez glasa, sada je progovorio najglasnije. Ljubici su suzama isprane oči pročitale više nego što je papir mogao da prenese. Pustila je Marka u kuću, skuvala mu čaj, i prvi put od smrti supruga – nije bila sama.
Marko joj je tada ispričao kako je sada u domu za nezbrinutu djecu, ide u školu, i da mu pomažu dobri ljudi. Ali, ono što niko nije mogao zamijeniti bila je Ljubičina dobrota – koju je zapamtio, nosio u sebi i s njom rastao. Od tog dana, njih dvoje su stvorili novu porodicu. Dolazio bi vikendom, pomagao joj oko dvorišta, slušao njene priče i vraćao joj osmijeh u kuću gdje su do tada stanovali samo tišina i sjećanja.
- Godinu dana kasnije, Ljubica je donijela jednu od svojih posljednjih velikih odluka. Napisala je testament u kojem je sve što ima – staru kuću, malo dvorište i radionicu – ostavila Marku.“Ovo je dijete koje me nije zaboravilo. Dok su drugi okretali glavu, on je došao. I to se ne zaboravlja,” rekla je tiho komšiji.Nekada, najmanje stvari koje svakodnevno činimo bez razmišljanja, ostavljaju najdublje tragove. Ljubica nije imala mnogo, ali imala je srce koje je znalo da vidi. A Marko je bio dokaz da istinska zahvalnost ne traži mnogo – samo iskrenu dušu i pamćenje koje ne blijedi.
Jer na kraju, prava dobrotа ne traži ništa zauzvrat, ali se uvijek – nekako, negdje i nekad – vrati.
