U danšnjem članku vam donosimo jednu jako zanimljivu priču o paru koji su dokazali da ljubav nema glanica. Naime radi se o ženi koja je na ljetovanju u Egiptu upoznala ljubav svog života.

- Tatjana Veličko iz Kijeva doživela je priču nalik bajci – ali ne onu punu sjaja i glamura, već pravu životnu priču o ljubavi, prilagođavanju i velikim odlukama. Njena sudbina se potpuno preokrenula 2002. godine, kada je kao petnaestogodišnjakinja otišla na letovanje u Egipat sa majkom. Tada nije mogla ni naslutiti da će jedno slučajno poznanstvo sa beduinom, pripadnikom nomadskog naroda koji vekovima živi u surovim uslovima pustinje, zauvek promeniti tok njenog života.
Tokom odmora, dok su uživale u pustinjskim turama, jahtama i egzotičnom ambijentu, Tatjana je na plaži primetila mladog muškarca kako im se približava. Bio je Abu Inad, koji se predstavio kao 22-godišnjak, iako je zapravo imao 28 godina. Njegovo ponašanje, otvorenost i toplina očarali su Tatjanu, pa su ubrzo razmenili kontakt. Njen interes prema ovom čoveku iz potpuno drugačijeg sveta nije bio samo prolazna mladalačka fascinacija. Već iz aviona kojim se vraćala kući, Tatjana je poslala prvo pismo svom novom poznaniku, kojeg je iz milošte zvala Leo.

- Njihova prepiska putem mejla nastavila se mesecima, pa i godinama. Iako su je povremeno zbunjivale jezičke greške u njegovim porukama, Tatjana je sve više bila uverena da njihova veza ima duboko značenje. Abu joj je poverio da je molio Boga da mu pošalje ženu – a ona je, verovao je, bila odgovor na te molitve.
U svojoj 17. godini, Tatjana se odvažila na putovanje koje je mnogima delovalo kao ludost – otišla je sama u Egipat na tri nedelje. Ali taj odlazak nije bio privremen: nakon što je stigla, udala se za Abua Inada prema običajima njegovog naroda, iako je pravno brak ozvaničen tek kasnije, po završetku njenog školovanja u Ukrajini.

- Tatjana je pristala na život daleko od svega poznatog, ali uprkos očekivanjima, nije živela u šatoru usred pustinje. Njihov prvi dom nalazio se na granici između grada i pustinje, što je simbolično predstavljalo spoj dva sveta – njenog i njegovog. Kasnije su se preselili u Šarm el Šeik, gde su podizali svoju četvoro dece i vodili porodični život u znatno savremenijim uslovima nego što je to tipično za beduine.
Tatjana je naučila arapski jezik, primila islam i duboko se povezala s mužem i njegovom kulturom, iako tvrdi da on nikada nije vršio pritisak na nju da se menja. Sva prilagođavanja su bila njen lični izbor, proistekli iz ljubavi i poštovanja prema partneru i njegovom načinu života.

- Iako poligamija nije neuobičajena u beduinskoj kulturi, Abu je oduvek tvrdio da ne bi želeo drugu ženu jer ne želi da povredi Tatjanu. Ona, s druge strane, ističe kako brak sa beduinom nije ništa teži od braka sa, recimo, Nemcem ili Francuzom. Smatra da je ključ svakog braka u međusobnom poštovanju i spremnosti da se prihvate i razumeju kulturne razlike.
Tatjana se u potpunosti prilagodila beduinskim pravilima ponašanja – zna da ne sme ostati nasamo sa nepoznatim muškarcem, ali zna i u kojim situacijama može razmeniti nekoliko reči. Ta ograničenja, kaže, ne doživljava kao teret, već kao deo kulture koju je izabrala da bude deo njenog života.
S vremenom, prestala je da se oseća kao strankinja. Svoj identitet pronašla je u harmoniji života sa prirodom, u toplini porodice i u tišini pustinje. Njen pogled na svet se promenio, ali ono što je ostalo isto jeste ljubav koja je sve pokrenula.

- Njena priča svedoči o snazi ljubavi koja prevazilazi granice jezika, religije i kulture. Pokazuje da je moguće izgraditi zajednički svet i pored velikih razlika – kada su volja, razumevanje i poštovanje obostrani. Tatjana nije samo promenila adresu – ona je promenila čitav način života, ali je u toj promeni pronašla sebe.







