Svima anm je jasno da su sahrane i sprovodi jako tužni ali jedansprovod će ostat zapamćen nakon ovog događaja. Naime ovaj tužni događaj dogodio se u Hrvatskoj kad se umjesto sveštenika začula truba ali ne samo truba nego i pjema koju je pokojnik volio.
- Iako se sahrane obično doživljavaju kao tihi i dostojanstveni oproštaji, jedan nedavni ispraćaj u Rogoznici, mjestu u Hrvatskoj, izazvao je pažnju javnosti i snažne reakcije na društvenim mrežama. Povod za to bila je nesvakidašnja scena koja se odvila na lokalnom groblju, kada su se tamburaši, umjesto klasičnih tužnih melodija, odlučili za jednu potpuno drugačiju numeru – veselu pjesmu “Volim piti i ljubiti”.
Dok su okupljeni rodbina i prijatelji stajali oko kovčega, obuzeti emocijama i suzama, iznenada su začuli tonove pjesme koju je izvorno izvodio Siniša Vuco, poznat po svom osebujnom stilu i melodičnim stihovima koji često slave život, provod i emocije. Ova scena, zabilježena kamerom i ubrzo objavljena na društvenim mrežama, ostavila je snažan utisak i izazvala lavinu komentara.
- Na videu se vidi kako okupljeni stoje u tišini, dok tamburaši sviraju i pjevaju. Iako nije bilo smijeha ni plesa, prisutna je bila određena tiha toplina – kao da je u zraku visila svijest o ispunjenoj posljednjoj želji. Snimak se brzo proširio putem Instagrama, tačnije preko profila poznatog hrvatskog medija “24sata.hr”, nakon čega su društvene mreže eksplodirale komentarima.
Reakcije su bile podijeljene. Neki su izražavali nevjericu i čuđenje, smatrajući da pjesma tog tona ne priliči trenutku kakav je sahrana. Komentari poput “Sahrane postaju kao svadbe”, ili “Niko više ne poštuje tradiciju i tugu”, izražavali su određeni otpor prema ovakvom načinu oproštaja. Međutim, drugi su situaciju doživjeli kao dirljivu i autentičnu, tumačeći izbor pjesme kao poslednji čin poštovanja prema životu pokojnika.
- Prema riječima onih koji su pokojnika poznavali, bio je to čovjek vedrog duha, osoba koja je voljela društvo, pjesmu, veselje, i koja je za života često govorila da želi da se svi smiju, a ne plaču, kada ga budu ispraćali. Njegova posljednja želja, da tamburaši sviraju upravo tu pjesmu, bila je unaprijed poznata porodici i prijateljima, koji su odlučili da je ispune bez obzira na moguće kritike.
Komentari korisnika na društvenim mrežama odražavali su i lično iskustvo i razna razmišljanja o tome šta znači sjećanje, tuga i poštovanje. Jedan od komentara glasio je: “Šta je tu za zgražanje? Čovjek je pesmom rekao sve.” Drugi su dodavali: “Moj otac je prije 26 godina isto tako dogovorio s tamburašima šta da mu sviraju. Ispratili smo ga baš onako kako je htio.”
- Jedna korisnica se prisjetila: “Nekome je najvažnije da ga se pamti po ljubavi i veselju, a ne po tišini i crnini.” Takvi komentari jasno su pokazali da među ljudima postoji sve više razumijevanja za personalizovane oproštaje koji se ne uklapaju u klasične obrasce, ali su u skladu s ličnim vrijednostima i životnim stilom preminulih.
Sama situacija iz Rogoznice otvara širu temu – kako se kultura sjećanja i ritual oproštaja mijenjaju u savremenom društvu. Nekada su sahrane bile strogo formalni događaji, s jasno propisanim obrascima ponašanja. Danas, međutim, sve je više onih koji žele da taj trenutak bude odražaj lične priče, pa čak i životne filozofije onih koji više nisu među nama.
- Tamburaši koji su svirali pjesmu nisu željeli davati izjave za medije, ali iz krugova bliskih porodici saznaje se da je cijela ideja izvedena uz puno poštovanja i u dogovoru s najbližima. Iako pjesma “Volim piti i ljubiti” ima veseo ton, ona je za mnoge u tom trenutku imala potpuno novu, emotivnu dimenziju – slavljenje života čovjeka koji je znao šta voli i kako želi biti upamćen.
Ovaj slučaj iz Rogoznice pokazuje da smrt, iako bolna, ne mora uvijek biti obilježena isključivo tugom. Nekima je važno da i posljednji trenutak bude u duhu svega što su predstavljali za života. Ako je život bio pun pjesme, prijateljstva i radosti – možda je i logično da se na njegovom kraju ne čuje samo tišina, već i zvuci koji podsjećaju da je ta osoba živjela onako kako je željela.
