Gubitak voljene osobe jedan je od najbolnijih udaraca koji čovjek može doživjeti. Iako je smrt neizbježni dio prirodnog ciklusa, prihvatanje tog gubitka je izuzetno teško.
- Kada prođe početni šok, porodica i bližnji se suočavaju s brojnim pitanjima koja se odnose na materijalne ostatke preminule osobe – među njima, jedno od najosjetljivijih jeste: šta učiniti s odjećom pokojnika?Od davnina su postojala različita vjerovanja o sudbini predmeta koji su pripadali preminuloj osobi. U nekim kulturama, vjerovalo se da odjeća mrtvih zrači negativnom energijom, jer na njoj ostaje takozvana “energija smrti”. Ta uvjerenja su navodila ljude da spaljuju lične stvari pokojnika, u nadi da će na taj način prekinuti njihov energetski uticaj na žive. Međutim, prema pravoslavnom učenju, takvi postupci su neprihvatljivi i pogrešni.
Prema mišljenju pravoslavnih sveštenika, ideja da stvari pokojnika treba uništiti je sujevjerje koje potiče iz pogrešnog razumijevanja smrti i duhovnosti. Umjesto toga, crkva savjetuje da se lični predmeti preminulih daju kao milostinja, posebno ljudima u potrebi. Dijeljenje odjeće siromašnima u ime pokojnika smatra se plemenitim činom, koji može pomoći duši pokojnika na njenom putu ka vječnosti.
- Posebna pažnja pridaje se periodu od 40 dana nakon smrti, jer se, prema crkvenom učenju, vjeruje da duša u tom vremenu prolazi kroz duhovna iskušenja i pripreme za konačni sud. Zbog toga se preporučuje da se dobročinstva i molitve u ime preminulog čine upravo u tom razdoblju. Na taj način se pokazuje ljubav prema pokojniku, ali i briga za njegovo spasenje.
Crkveni običaji savjetuju da se u tom periodu prilažu darovi manastirima i crkvama, poput crnog vina (za Svete tajne), brašna (za izradu prosfora), voska (za svijeće), kao i kupovina i podjela pravoslavne literature. Uz to, dijeljenje pokojnikovih stvari siromašnima smatra se dijelom hrišćanskog milosrđa, kojim se ne samo pomaže potrebitima, već i stiču duhovne koristi za dušu umrlog.
- U razgovoru s jednim sveštenikom, naglašeno je da se ne treba čekati sa djelima milosrđa nakon 40 dana, jer se tada već završava najvažniji dio duhovnog puta pokojnika. Upoređujući taj period s sudskim procesom, on ističe: „Kada se zalažete za nekoga ko je optužen, činite to prije presude, a ne poslije. Isto važi i za dušu pokojnika – tada joj je pomoć najpotrebnija.“
Oni koji su za života bili bliski s preminulima, često žele zadržati neku od njihovih stvari kao uspomenu. To nije protivno duhu pravoslavlja, sve dok se to ne čini iz straha ili sujeverja, već iz ljubavi i poštovanja. Ljubav prema osobi ne prestaje smrću, ali važno je znati da materijalni predmeti nisu nosioci nikakve “mrtve energije”. Pravi način da se povezanost održi jeste kroz molitvu i dobra djela u njihovo ime.
- Vjerovanja o “zračenju” odjeće i potrebi za njenim spaljivanjem, iako duboko ukorijenjena u nekim tradicijama, prema učenju crkve nemaju duhovno utemeljenje. Takvi postupci više štete nego što pomažu – i živoj osobi koja prolazi kroz tugovanje, i duši pokojnika kojoj je potrebna duhovna podrška kroz molitvu i milostinju.
U konačnici, ono što crkva jasno poručuje jeste da se smrt ne smije doživljavati kao kraj, već kao prelazak u novi oblik postojanja. Ponašanje prema stvarima pokojnika treba da odražava vjeru, dostojanstvo i saosjećanje – ne strah i praznovjerje. Spaljivanje odjeće nije čin pročišćenja, već gubitak prilike da se pomogne nekom kome bi ona bila dragocjena.Naši najbliži nastavljaju da žive u nama kroz uspomene, ali i kroz dobra djela učinjena u njihovo ime. Upravo ta djela postaju ono što ih simbolično vodi ka svjetlosti i vječnosti.
