Nakon smrti žene, Jovicin život izgubio je svaki oslonac. Ostatak svijeta se nastavio okretati, ali za njega su dani stali. Iako se u početku nadao da će tuga s vremenom oslabiti, nije bilo tako.
- Svakog jutra se budio s istom prazninom, istim pitanjem – šta sad? Nastavio je da radi, ne zato što je morao, već zato što nije znao kako da provede dan bez misli koje bi ga razdirale. Posao je bio jedina stvar koja mu je davala privid rutine, nešto što bi zamaglilo bol.Iako je bio okružen ljudima, osjećao se potpuno sam. Djeca su se rijetko javljala, a i kada bi to činili, razgovori su bili kratki, formalni, bez stvarne brige. Njihove poruke nisu nosile toplinu, samo interes – i to ne za njega, već za ono što ima. Osjećao se kao da je nestao iz njihovih života, kao da je postao višak.
Jovica je često šetao ulicama Beograda, ponekad satima. Nije tražio ništa drugo osim pogleda koji bi ga prepoznao, nekoga ko bi mu možda pružio znak da još uvijek postoji. U tom moru nepoznatih lica, tražio je oči koje pamte. Bilo mu je teško da se vrati u prazan stan, jer je tišina postala glasnija od svega. Najviše se bojao da će umrijeti sam, neprimijećen, zaboravljen. Svaki put kad bi osjetio bol u glavi, panično bi posezao za tabletama – više zbog straha nego stvarne potrebe.Vremenom je postajao emocionalno osjetljiviji, a tuga ga je gušila iznutra. Duša mu je postajala teža iz dana u dan. Više nije znao ko je, niti je osjećao da ima kome da se obrati. Ono što je posebno boljelo bila je nezainteresovanost njegove djece. Nisu u njemu više vidjeli oca, već čovjeka koji zauzima stan koji bi mogao postati njihov.
- Kada ga je ćerka posljednji put posjetila, došla je s namjerom, ne iz ljubavi. Zamjerila mu je što i dalje živi u velikom stanu, tražila da ga proda, da kupi nešto manje i ostatak novca da njoj. Njegovo odbijanje nije naišlo na razumijevanje – otišla je bez riječi, a jedino što je hladno izgovorila kad ju je pitao kada će opet doći bilo je: “Na tvoju sahranu.”Te riječi su mu slomile srce. U očaju je pozvao sina, nadajući se da će on imati više razumijevanja. Umjesto toga, sin ga je upitao kada planira da proda stan, jer mu treba novac za novi automobil. Kad je Jovica pokušao da razgovor vrati na lični odnos, sin mu je samo rekao: “Kad budeš prodavao stan, tada ću doći.”
Razočaran, povrijeđen, izgubio je ono malo nade što je ostalo. Jednog dana, dok je bio na pijaci, ugledao je brata svoje pokojne žene. Pristupio mu je srdačno, pokušao da pokrene razgovor, pozvao ga na čašicu rakije kao nekada. Međutim, šurak je bio hladan i nezainteresovan: “Nemam ti ja vremena za vas dokone”, promrmljao je i otišao. Jovica je ostao da stoji među tezgama, nadajući se da je to šala. Ali šale nije bilo.Sljedećeg jutra se probudio s osjećajem da više ne pripada ovom svijetu. Srce mu je bilo teško, misli tmurne. Osjećao je da je postao nevidljiv i nevažan, da više ne postoji za one koje je najviše volio. Tiho je rekao sebi: “Ja sam bivši čovek.”
- Obukao se, izašao iz stana i krenuo niz ulicu. Jutro je bilo sivo, nebo olovno. Nakon nekoliko koraka, sjeo je na klupu i zatvorio oči. U sebi je poželio da se nešto promijeni. Ali kad ih je ponovo otvorio, dan je i dalje bio siv. Ništa se nije promijenilo. I dalje je bio sam – ne samo bez ljudi oko sebe, već i bez onih koji su mu značili život.
