BONUS TEKST
U mirnom, zabačenom selu među brdima, gdje se dani smjenjuju polako i ritam života diktira priroda, živio je jedan čovjek kojeg su svi znali i voljeli – Marko. Bio je ne samo vješt zanatlija već i neiscrpan izvor šala i smijeha. Sve što je dotakao popravljalo se, od škripavih kapija do starih poljoprivrednih mašina, a kad bi zapeo neki razgovor na zboru ili slavlju, Marko bi uvijek imao spremnu priču da podigne raspoloženje.
- Njegove pite su bile legendarne, a njegovi trikovi još poznatiji. Međutim, sve se malo promijenilo kad je u selo stigao novi učitelj, gospodin Radoje. Za razliku od Markove vedrine, Radoje je bio ozbiljan i strog, poznat po tome što rijetko pokazuje emocije. Njegova reputacija ga je stigla prije nego što je on zakoračio u školu. Djeca su šaptala o njegovim strogim pravilima, a roditelji su govorili da će red napokon zavladati u učionici.No, Marko je imao drugačiji plan. Umjesto da se povuče pred Radojevom ozbiljnošću, odlučio je da unese malo vedrine u njegov svijet. Uzeo je jednu od svojih starih kokoši, onu koja odavno nije snijela jaje, i odlučio je da je iskoristi za šalu. Dan ranije, izradio je nekoliko drvenih jaja i pažljivo ih obojio zlatnom bojom. Bili su sjajni, glatki i gotovo uvjerljivi.
Sljedeće jutro, Marko se zaputio prema školi s kokoši pod rukom. Pokucao je na vrata učionice, gdje je tišina vladala dok je učitelj govorio. Kad se vrata otvorila, svi su se okrenuli, a Radoje ga je pogledao s čuđenjem. Marko, s osmijehom od uha do uha, rekao je: “Dobar dan, gospodine Radoje. Donio sam vam jednu posebnu kokoš. Ova ne nosi obična jaja, već prava zlatna.”Radoje je podigao obrvu, nimalo impresioniran. “Zlatna jaja? Zbilja?” upitao je suvo. Marko je bez riječi prišao stolu, smjestio kokoš, pa diskretno ispod nje gurnuo svoja lažna zlatna jaja. “Evo, uvjerite se sami”, rekao je tiho, a u očima mu je bljeskala nestašnost.
- Djeca su počela da se kikoću, boreći se da ostanu ozbiljna pred učiteljem. Učitelj je nekoliko sekundi gledao u kokoš, zatim u jaja, pa u Marka. U tišini koja je trajala duže nego što je iko očekivao, nešto se promijenilo. Na Radojevom licu, koje su mještani viđali samo u ozbiljnim izrazima, pojavio se osmijeh. I ne samo osmijeh – zasmijao se naglas, iskreno, toplo i iznenađujuće zarazno.
“Marko”, rekao je kroz smijeh, “ovo je vjerovatno najmaštovitija šala koju sam doživio. Ali idući put, molim te – bez živih kokoši u školi.”Marko je klimnuo glavom i uzeo svoju kokoš, a djeca su se sada slobodno smijala, ohrabrena prizorom koji nisu očekivala – njihov strog učitelj smije se iz sveg srca. Taj dan bio je prekretnica. Učitelj Radoje više nije bio samo strogi čovjek iza katedre. Počeo je češće pričati s djecom, pitati ih za mišljenje, pa čak i ponekad ubaciti poneku šalu u nastavu.
- Mještani su primijetili promjenu. Atmosfera u školi postala je toplija, djeca opuštenija, a učitelj pristupačniji. Sve zahvaljujući Marku i njegovoj želji da pokaže da čak i najstrože osobe imaju mjesto za smijeh – samo treba znati kako im prići.Priča o kokoši koja nosi zlatna jaja postala je lokalna legenda. Ljudi su je prepričavali godinama, ne zbog same šale, već zbog onoga što je simbolizovala – snagu humora da promijeni čak i ono što se činilo nepromjenjivim. Marko je još jednom dokazao da nije samo majstor za mehaniku i pite, već i majstor za duše – čak i one zatvorene iza najstrožih pogleda.
