Priča koja potječe iz Bosne i Hercegovine dirnula je mnoge na društvenim mrežama. Naime, kćerku i njenog oca razdvojio je razorni rat koji se dogodio na ovim prostorima 1992. godine… Odrasla u kućanstvu s različitim vjerskim tradicijama – otac musliman i majka pravoslavka, a potonja je kći svećenika – nailazila je na situacije koje bi mnogima bilo teško razumjeti.
- Razlika u njihovim vjerama rezultirala je velikim neslaganjem unutar obitelji, a sukob između njihovih kulturnih običaja na kraju je uzrokovao razvod njezinih roditelja čak i prije njezina rođenja. Nakon Aleksandrinog rođenja, njezina se majka susrela s brojnim pritiscima i sukobima koji su rezultirali njezinim smještajem u Zvečansku, ustanovu za nezbrinutu djecu, gdje je provela svoje prve dane.
Ipak, veza između majke i djeteta na kraju se pokazala snažnijom od izazova s kojima su se susreli. Ovaj emocionalno nabijen početak njezina života poslužio je kao uvod u putovanje koje je motiviralo Alexandru da nastavi pisati, transformirajući svoja osobna iskustva u priče koje odjekuju drugima.
- Aleksandra Mihajlović trenutno ima različite uloge: spisateljica je, profesorica srpskog jezika, gotovo doktor znanosti, predana supruga, njegovateljica i baka. Ispod raznih naslova krije se život ispunjen izazovima, nedaćama i trijumfima za koje zna samo nekolicina odabranih, uglavnom oni njezini najbliži. Mnogi ne znaju da je svoju prvu godinu provela u Zvečanskoj, iskustvo koje je pridonijelo njezinoj otpornosti, suosjećanju i težnji da svojim pisanjem nadahne i podigne druge koji se susreću sa sličnim problemima.
Često se sjetim Danila Kiša koji je primijetio: “Da, da sam odrastao u normalnoj obitelji, nikada ne bih postao pisac.” Naime, Jelenin otac je bio iz Srebrenice i pripadao je uglednoj muslimanskoj obitelji Selmanagić. Njezina majka pripadala je obitelji Blažić, koja je bila katoličkog podrijetla i vukla je porijeklo iz Bratunca. Iako su devedesete obilježene stalnim preokretima, granice su već bile postavljene. Unutar tog okvira, sam koncept počeo je izazivati značajna propitivanja i iz srpske i iz muslimanske perspektive.
- “Kada je istina izašla na vidjelo, moja majka je hitno premještena u Beograd kod moje tete, poznate stomatologinje, dok je stric bio profesor i oftalmolog na Medicinskom fakultetu. Unatoč toj podršci, obitelj me ohrabrivala razmišljati o posvojenju, što je mojoj majci predstavljalo najveći izazov. U teškoj situaciji, mlada i bez posla, suočena s trudnoćom koju kao da nitko nije shvaćao i djetetom koje su obje strane odbacile, zbog čega je razmišljala o odlasku.
“Ja u Zvečanskoj”, razmišlja Aleksandra Mihajlović, koja je svoja osobna iskustva kanalizirala u likove svog debitantskog ostvarenja “Čaranje, čaranje, virenje”. Sada profesorica srpskog jezika i književnosti u srednjoj školi i majka dva odrasla sina, Aleksandra se prisjeća: „Mama je uz Techinu pomoć dobila posao u pančevačkom vodovodu, našla je sobu i došla po mene iz Zvečanske.
- Sve to vrijeme teta, koja je mamina sestra, pružala je pomoć koliko je mogla, dok se stric distancirao smatrajući da majka preuzima preveliki rizik prihvaćajući me. Sa 16 godina sam otputovao u Sarajevo da tražim oca. Dao joj je svoje prezime, ali je prešutio mnoge druge detalje. Iako je obitelj Blažić brinula o njoj, obitelj Selmanagić nikada je nije prigrlila. Bez obzira na to, dosljedno je osjećala snažnu želju da otkrije svoj potpuni identitet, a ponovni susret s ocem bio je posljednji dio koji joj je trebao.
U toj dobi odlučila ga je potražiti, ostavljajući po strani sve osjećaje krivnje. Moja majka je oštro reagirala, smatrajući da moj susret nije potreban. Djelovala je zabrinuto, vjerojatno zbog moje emocionalne dobrobiti i možda pomalo zaokupljena sama sobom. Kako je vrijeme prolazilo, moj djed i drugi počeli su se pitati imam li osjećaj praznine, predlažući da se obratim ocu. Zgrabio sam priliku da ujaku pojasnim da je odsutnost oca povezana s psihološkim pojmom poznatim kao električni kompleks.
- Spomenuo sam da je traženje očinske figure sasvim prirodno i ne šteti nikome tko je uključen. Pješice je krenula iz Pančeva u Beograd, nastavila u Sarajevo, odlučna u želji da ga vidi. Nakon što je postalo jasno da je njena odlučnost nepokolebljiva i da su se dogodile značajne promjene, stric joj je pomogao da dođe do očevog posla gdje ju je on čekao. Kad sam ušao u njegov ured, otkrio sam ga kako sjedi za velikim konferencijskim stolom. Očekivao sam drugačiji ishod, onaj koji bi mogao potaknuti vezu među nama.
Naš razgovor završio je u iskrenoj i emotivnoj noti, ispunjen istinskim obećanjem da će se često sastajati i biti u kontaktu. Ostao sam u toj nadi, jer sam vječiti optimist koji vjeruje u pozitivne rezultate. Kao što je navedeno u “Magiji”, “Ja sam veliki vjernik, vjerujem u čuda.” Čudo je bilo nešto što sam istinski želio. Nažalost, nije se odvijalo kako sam zamišljao. Sa 16 godina Aleksandar je posljednji put sreo oca na promociji knjige u Sarajevu.
- U međuvremenu, Aleksandra je doživjela nevjerojatan susret s članovima obitelji koje nikada prije nije upoznala. Iako ima dvije polusestre s očeve strane s kojima slabo komunicira, uvijek je žudjela za povezivanjem s njima. Osim toga, upoznala je braću i sestre svoje tete na događaju koji je izgledao gotovo kao scena iz filma. “Kada je izašao moj debitantski roman, željela sam da promocija u Sarajevu bude izvanredna, jer taj grad za mene ima duboko značenje
Događaj je privukao značajan broj ljudi, uključujući i posjetitelje koji su doputovali iz Bratunca i Srebrenice”, prisjetila se Aleksandra. Za Aleksandru je rastanak s ocem bio izazovno iskustvo. Umro je 2011., a njezin posljednji pokušaj da dođe do njega ostao je bez odgovora. Nekoliko godina prije njegove smrti pokušala se povezati s njim, no ta je interakcija postala jedan od najtežih trenutaka u njezinu životu.
- Saznavši za njegovu tešku bolest, odlučila je napisati mu pismo. Vrlo brzo se pokazalo da radije izbjegava komunikaciju, imajući svoje razloge za takav izbor. Kako je vrijeme prolazilo, nije dobila nikakav odgovor. To je označilo zaključak njezine snažne želje za bliskim odnosom s ocem. “Moj roman “Zapričavanje” počinje pismom ocu”, objašnjava Aleksandra.
“Saznao sam da je kritično bolestan i da mu je preostalo malo vremena. Ostala sam u nadi da ćemo se na kraju sresti i porazgovarati, pa sam mu odlučila napisati pismo, uvjerena da će neka univerzalna sila omogućiti da se ponovno sretnemo. Nažalost, do tog sastanka nikada nije došlo. Aleksandra je do sada objavila pet knjiga, uključujući tri romana, knjigu za djecu i zbirku poezije. Trenutno radi na enciklopediji koja se fokusira na srednjovjekovne srpske vladare, ističući svoju posvećenost povijesnim i kulturnim temama.